mah, nema smisla trošit tipkovnicu...

Jedan mali smrdljivi martin preminuo je nedavno na rubu ekrana i ostao tako visiti, tj, stajati u bubljem svijetu, već je pomalo i pocrnio, prednje dvije nogice skupio je kao u neku molitvu, s ostalim nogicama se zakačio, ticala stoje uspravno gore, valjda je htio odspavati, valjda je samo spavao, i nikad se nije probudio, ja sam mislila da spava pa ga nisam htjela smetati, a sad se je već i malo prašine nakupio, sad sam već sigurna da se nikad više neće probuditi, pitanje je samo dana kada će ga netko slučajno okrznuti, gurnuti, polomiti, pitanje je još samo jel mu to od starosti ili to samo ovaj ekran tako ubilački zrači, i hoće li i mene netko ovdje samo tako naći u nekom zgrčenom snu...
I to je to, taj život, bezbroj puta nastaje i nestaje i nastaje i nestaje...i ništa.
Baš ništa.

29.10.2014. u 23:19 | 5 Komentara | Print | # | ^

Inteligencija naroda

.











































28.10.2014. u 15:36 | 8 Komentara | Print | # | ^

Mafija, to smo svi mi

Novi japanski vlakovi vozit će brzinom od 500 km/h.
(To u Japanu, naravno.)
Indmintajm, u Hrvatskoj... imam taj neki košmar pobrkanih misli, najveć od svega u ovom životu volim žmiriti i ništa ne znati, ništa ne vidjeti, ne umijem odijeliti svoje osjećaje od sveg toga što mi dolazi kroz vanjske kanale, i onda mi se samo žmiri, spava i sanja.
A život će proć, ionako.
Bila sam nedavno na blic putu prema Istoku.
Na ulazu u Vukovar dočekala me neka kuća na kojoj je ćirilicom pisalo dobrodošli. Na izlazu iz Vukovara ispratila me neka kuća s transparentom na kojem je latinicom pisalo ne ćirilici. Zgodno. U Vukovarskim kućama očito rat još uvijek traje. Ili jednostavno nemaju pametnija posla i većih briga. Ili možda još nisu primjetili da vlakovi u Japanu uskoro voze preko 500 na sat, a u Hrvatskoj uskoro neće voziti uopće.
(Ili su možda toliko evoluirali pa drže da Japanci su, ionako, zli fašisti i ko ih jebe, nek ih metu tamo njihovi cunamiji, budale kosooke.)
Putovanje na Istok, čim je rjeđe, tim ostavlja većeg traga.
Tamo negdje kod Erduta, uvijek mi se učini da je tamo iza obzora kraj svijeta, pa putem otkrivam da to je, ustvari, samo korito Dunava, i svaki se puta, tome iznova načuđavam. Nema kraja, svijet je beskrajan, ali tamo preko Dunava, ipak, neki je drugi svijet. Da bi se došlo na taj drugi svijet, dovoljno je samo pokazati osobnu iskaznicu. Za koju godinu neće ništa trebati pokazivati. (Sva sreća da je u međuvremenu toliko ljudi poginulo i tolike se kuće razrušile, e da bi se moglo mahat nekim novim zastavama i nekim novim dokumentima.)
S one strane granice, daje se namirisati veće siromaštvo nego s ove. I puno veća opuštenost. Onakonaprvu. Oni, koji tamo žive i rade, kažu da osjećaju zlobu i zavist onih koji tamo preživljavaju i ne rade, i drže da je zrak puno čišći i ljudi puno srdačniji kad smo svi jednako siromašni.
Nejednakost ubija.
Tako je to isto i kod majmuna. Kad jedan u kavezu dobije dvije banane, a drugi jednu, onda ovaj s jednom počne divljati i razbijati. Naučnici to zovu urođenim osjećajem za pravdu.
Naučnici pokušavaju shvatiti ljude proučavajući majmune.
Ko će, ikad, shvatit te ljude.
Indmintajm, u hrvatskoj, prijelomna vijest o uhićenju.
(Vele da je srpski jezik najprirodniji i najtečniji od sviju na balkanu. U svakom slučaju, bole uši dok slušaju srpskog govornika kako lomi jezik čitajuć s hrvatskog portala. O uhićenju. (Meni je to uhićenje oduvijek zvučalo neuvjerljivo. Otprilike kao milkenje jajca. Sve nekako mekano i sramežljivo.))
Na poslu pokušavam prekrstiti stado oboljelo od nasljedno kroničnog defekta kratkovidnosti. Veli stado da mi smo narod koji je oduvijek krao, koji uvijek krade i koji će zauvijek krasti, i da je uhićenik jedan super lik, zato jer je omogućio jeftine vrtiće za našu djecu, i besplatnu vožnju za socijalne slučajeve, a to što je krao sebi a da bi nama dao neke mrvice, neka je, drugi nam ne bi dao ni toliko, a kao što već rekosmo, mi svi krademo i naša djeca, jednog dana, ona će isto tako krasti. I ne vide oni dalje od svog začaranog kruga. Da vrtići možda i jesu skupi upravo radi krađe, i da penzionere-socijalne slučajeve koji si ne mogu priuštiti vožnju tramvajem, imamo isto tako, radi krađe...
Uzaludan je tu moj vapaj, da ako našoj djeci sada pokažemo da krađa nije dobra, i da se krađa treba debelo kažnjati, i da ko` krade taj najebe, da će onda ta djeca možda dobit priliku jednom stvoriti svijet u kojem krađa nije lajfmotiv, nego, recimo, nešto drugo!
(Ubijanje, kako stvari stoje.)
Čini se da sve ja to krivo shvaćam. I to što ih krstim, to nije pravo krštenje, ne sviđa se to njima. Pravo krštenje je ono kad odeš u crkvu, odvučeš sa sobom svoju sitnu dječicu, pomoliš se, iskupiš se, i onda ih naučiš da krađa je naša tradicija, a tradicija naše je najveće blago. (Samo treba bit pametan i pazit da te ne ulove, oduzmu ti onda svo to tradicijsko blago.)
I onda još samo da te popa zalije vodicom i veli da od danas si Božje dijete, idi u miru... pa odeš mirno, na nekim zaprežnim kolima... dok u Japanu voze vlakovi preko 1000 km/sat...




21.10.2014. u 21:06 | 5 Komentara | Print | # | ^

miševi i mačke

Ima već neko dugo dugo vrijeme da ne nosim najlonke. Ne podnosim ih, kad je vruće, preznojavam se, kad je hladno, smrzavam se, nemam pojma čemu uopće služe osim stvaranju neugode. I još tako lako puknu, i to je onda katastrofa. Najlonke, slutim da služe skrivanju celulita i pokazivanju nogu u suknjama, ali ne nosim suknje, osim ako je ljeto i jako vruće, a to nije trenutak za te nesretne najlonke.
Tako da ih nemam i ne nosim.
Ima već neko vrijeme da i svoje omiljene pamučne šarene čarape nosim naopačke. To jer mi je više pun kurac onih šavova s unutarnje strane, i jer me boli dupe što netko ima reći o naopačke obučenim čarapama.
Sve dok je meni udobno i niš me ne žulji.
A ima već neko duže vrijeme da i gaće oblačim naopačke. I sve one grozne šavove, gumice i ušivke izbacim van, i meni lijepo, i nema tragova urezanih i napornih.
Mužjaka ionako ne zanimaju gaće, zanima ga samo kako da ih se riješi, naopačkih ili ne, svejedno mu je.
Majice i ostalo gledam nosit široko, onda mi šavovi i ušivci ne smetaju, samo trepere oko mene. Tako da onu vanjsku odjeću još ne moram nositi naopačke.
Valjda to sve dođe s godinama.
Ta kombinacija sve više osjetljive kože i sve manje osjetljivog ega i onog njegovog idiotskog ajme šta će ljudi reći.
Grudnjak isto nosim čim manje tim bolje. Žulja to govno. Kakogod okreneš, uvijek. I to nema nikakve veze sa feminizmom. Kad planinarim, onda mašem slobodnim sisama ispod širokih majica. Ako ne, onda se strahovito iznojim i na mjestu gdje grudnjak najviše steže, dobijem osip od vlastitog znoja nakupljenog u tom pamučno poliesterskom govnu.
Sve je to osjetljivost od godina i istrošenosti.
I mudrost, isto tako. Dolazi od godina i istrošenosti.
Najbolji dio je ipak onaj, boli me dupe što će drugi reći.
Šteta da svi ti dijelovi dolaze tako kasno.
Ali opet, da nema njih...

Oznake: Ljetovanje.., plaža, naprimjer

17.10.2014. u 14:47 | 4 Komentara | Print | # | ^

neki to vole...

Ima ta neka queer emisija na novoj tv, valjda, nedjeljom navečer, čini se općenarodno prihvaćenom, barem sve moje kolegice koje su se onomad onako silno i glasno zgražale nad pederlukom, i slušale smjerno što im župnik propovjeda o bogu muškarcu ženi i zmiji, a sad se cijelo jutro hihoću i sve nešto oduševljeno prepričavaju o nekim depiliranim muškarcima u štiklama, perikama i sa šljokicama... vjerojatno postoji ta neka magična granica između zabranjenog i lošeg i poželjnog i općeprihvaćenog, samo je ja ne umijem locirati.
Svejedno, tkogod je smislio kako neopaženo uvući našminkane muškarce u minicama u dobrodošlicu presvete sigurnosti hrvatskog ognjišta, e pa svaka/svaki joj/mu dala. :)

U međuvremenu, uspjela sam opet pobjeć, kupat se u moru i penjat se po brdu. Plusić, plusić.


Oznake: Ljetovanje.., plaža

13.10.2014. u 13:28 | 6 Komentara | Print | # | ^

fkk

Volim čitati o tome kako nas je sistem sjebao, dozvolio ovoono, natjerao nasvas na ovoono, i sve je, naravno, sistem kriv.
Ustvari, nevolim. Obično tu već stanem i prestanem čitati. Neozbiljno je i neuvjerljivo. Kao kad mala djeca trapavo objašnjavaju politiku tako što prepričavaju zablude vlastitih roditelja. Mala djeca, kad su tako trapava i kad tako baljezgaju neke pizdarije o smislu života, onda je to dražesno i ćućibućimući, i to skuplja više lajkova od mačaka koje padaju i zalijeću se u zid. Mala djeca, kad porastu, pa i dalje brljave svoje pizdarije, nekim čudom, to onda nije više slatko. Iz čega zaključujem da glupost nije ta koja je slatka. Nego ti neki hormoni koji nas natjeravaju na sve te nelogične reakcije. Iz čega, opet, zaključujem da mi nekih hormona nedostaje, jer ne vidim neku pretjeranu razliku između neznanja u djece i neznanja u odraslih. I nije mi tu ništa slatko. Nije mi ništa.
Ni slatko ni kiselo, samo dosadno i bezbroj puta doživljeno.
Ljudi, vi ste ti koji činite sistem, i nije vam sistem ništa kriv. Vi ste u kurcu.


Oznake: Goli otok Goli kapitalizam

10.10.2014. u 09:44 | 4 Komentara | Print | # | ^

proljeće

Najzanimljiviji turista koji je kod nas ikada noćio, i odmah potom prestao biti običnim turistom, i postao jednim od onih gostiju radi kojeg domaćini spavaju na podu, bio je jedan bivši njemački vojnik, kojeg su zarobili partizani negdje u Bosni, a kako je bio i inženjer, tako ga je za kaznu natjeralo da gradi prugu Brčko-Banovići.
Usput se, naravski, zaljubio u neku partizanku, naučio govoriti jezika, zaljubio se u Balkan i samo je smrt stala na kraj njegovoj tradiciiji vječitih povrataka brdovitom B.
Meni su bile zanimljive one njegove prijeratne priče. O tome kako je živio u Kasselu i kako su onda, oni mulci izlazili van i slušali jazz. U Njemačkoj se prije rata slušao jazz...a onda ih pokupilo i odvelo na front.
I sve češće, češće, češće, češće me naganja ta dilema.
Treba li nešto činiti, reagirati, lajati, buniti se, izlazit na referendume, izbore, ostavljat posvuda svoje komentare, misli prepametne, sve nešto da se taj rat i te katastrofe izbjegnu, ili se jednostavno treba prepustit i uživat, jer katastrofe su ionako nepredvidive lavine, koje nas, bunili se mi ili ne, prije il kasnije, satru za doručak.
Pa je onda mudrije jednostavno se isključit iz portala, radija, televizija, tuđih misli i mišljenja i mirne duše otić u šetnju šumom, i potegnut dobru pivu nakon.
Da, čini se to božanskim rješenjem...
Dodavanje još jednog plusa nizu lijepih dana.




Oznake: priroda i društvo

08.10.2014. u 21:56 | 6 Komentara | Print | # | ^

bikozsevenejtnajn

Opet smo se popeli na Triglav. Ovaj puta bez ikakve pripreme, kondicije, bez opreme, (kao i inače, mi na Triglavu ko` Česi na Biokovu) i na jedvite jade. Ovaj puta je bilo manje turista, a više Slovenaca, a ti se isto vole kurčit bez opreme, pa nismo toliko stršali. Ipak, valjda idemo prerijetko, e da bi se navikli. Na svu tu sitnu dječicu koja vjerojatno još ne znaju čitati i pisati, ali zato bez problema gmižu gore za svojim roditeljima, koji ih, pak, bez nekog vidljivog stresa, lagano drže za pojas, ili ne drže uopće. Kako koji.
Pa se sjetim onda svoje bucmaste šefice. Koja mi brižnim glasom objašnjava da su djeca joj još premala, e da bi hodala po Sljemenu duže od pola sata. Obično počnu njurgati još i prije tih pola sata. Pa ih onda oni autom odvezu da vide drveće i kolibu koja se ori od pijanih ljudi. Planinara, tzv.
Pa se onda opet vratimo u Alpe, povedemo neke prijatelje koji se nisu od sljemena nikad makli. Imaju kojih četrdesetak i u skladu s hrvatskim mužjačkim standarima, ponosno nose svoj trudnički trbuh i imaju ružnu sliku od kolesterola. Pa se onda oni tamo čude. Ili bolje reći, posrću i srame dok ih pretrčavaju žilavi sedamdesetogodišnjaci u tajicama i jedva malo zadihani na onim groznim strminama, dok se dole, na tlu, naši prijatelji bore za zrak u svojoj znojavoj lokvici. Otužan prizor. Poneki od njih dožive i prosvjetljenje kroz tu planinarsku nelagodu. Ono, sve je to u glavi, sve se to može, i ako može bakica od sedamdeset izgledati opako u tajicama dok se strčava niz kilometarske padine, onda pobogu! I u kurac!
Ne znam. Znam da mi sve više idu na živce ti naši trbuhači prepuni sebe, koji se već u tridesetima pretvaraju u hodajuće nakupine pive i roštilja, jer tako to treba biti, i one njihove preplašene smjerne ženice koje su takve, jer sve je tako, jer je kod nas tako, jer tako mora to biti. Nedjeljom se pomolit u crkvi, a ponedjeljkom grmit po školi jer je glupa učiteljica stavila tvoje čisto hrvatsko dijete da sjedi pored musavog šiptara. Pa bi se oni na satu mogli, sačuvajmebožepresveti, dotaknut.
Da kojim slučajem živim u Sloveniji, vjerujem da bi mi do sad već i smjerni Slovenci debelo išli na živce. Vjerojatno i oni misle da su bolji od drugih jer se mogu popesti na najviši vrh zajedno sa svojom vrtićkom djecom.
Ali, nekako ipak, za popesti sebe i svoje dijete tako visoko - respect.
Za otić autom do Gorščice, bacit meseka na roštilj i piveka u želučinu i zaključit da si iz nekog čudnog razloga najbolji i najpametniji na svijetu - ?
Ljudi koji misle da su najbolji i najpametniji na svijetu, obično nemaju nikakvog razloga za to, oni to misle, jednostavno, jer to misle. I obično se nisu makli nigdje dalje od svoje minijaturne ideje o svijetu. Ne smiju, raspalo bi se sve to njihovo, tamo negdje vani.
Ili ne bi.
Ima ih koji putuju, i svejedno, oni i dalje vide samo ono što oni žele.
A ja se samo svakim danim, sve više i više, pretvaram u ogavnu mizantropicu.
I to ne valja.
Valjda.
Gledala sam prekjučer emisiju o psima, koju je odabrao Đelo Hadžiselimović. Psi su najveličanstveniji nusprodukt čovjekova postojanja. Vole jesti govna, ali svejedno, zaslužuju raj.
I Đelo također.
Ne govna, nego raj.
Iako mu je prezime krivo za ovu sredinu, ali čini se da je radi toga ne mrzi i ne prezire, nego, dapače, bira joj sve neke krasne stvari.

Moram se, moram se ugledati na Đelota i pse.
Oni su tako daleko, daleko iznad Triglava, i svega ostaloga.

06.10.2014. u 19:45 | 3 Komentara | Print | # | ^

Kursor po ekranu mičemo mišem. Amen.

Nemam pojam koj' je klinac bio mojim roditeljima, jesu li to učinili namjerno, iskreno se nadam da nisu, nego da im je, onako, bilo skroz svejedno, ali nije bilo nekog drugog termina, pa se desilo tako da su se oni vjenčali 29-og novembra. Pa su stalno govorili da, htjelinehtjeli, imaju neki podsjetnik na godišnjicu braka/mraka.
Navodno, termin mojeg rođenja trebao je pasti 1.maja, ali lenja još u stomaku, odlučila sam se roditi na datum riječkog brodogradilišta. Čini mi se da je taj datum ujedno i dan oslobođenja Rijeke od, nekad mrskog nam, okupatora, pa sam, makar, ostala dosljedna obiteljskoj sklonosti obljetnicama, a kasnije, u životu, desilo se da mi je Rijeka postala jako drag grad. To možda ima veze s brodogradilištem, a možda i ne.
Ma, sigurno nema veze, ionako je to sve propalo i otišlo u trokurac krasni....
No, prije nego je propalo, dok sam još imala male noge i dok me tjeralo u školu da učim brojke i slova, tog 29-og novembra smo običavali imati praznike. Istovremeno, s tim praznicima padalo je i doba branja maslina na otoku, pa smo onda običavali ići dolje na otok, gdje bi moji vrijedno brali masline, a ja nemoćno ležala u krevetu s upalom krajnika, jer bih se odmah prvi dan, od silnog uzbuđenja i naganjanja s kozama i ovcama i kokošama, beskrajno napijala ledene vode s bunara, i doviđenja ostatku praznika. Pa bih onda taj doviđenja ostatak praznika proležala u ledenoj sobi, i u dosadi proučavala one slike ozbiljnih svetaca, koje su najozbiljnije na svijetu prijetile s onih isposničkih zidova, i strogo gledale gore s visine, i nije to baš bilo svejedno trpit. Onda, kad bi se desilo da budem malo zdravija, i dok je dida još bio živ, znalo se dogoditi da me odvedu nedjeljom na misu. Pa bih tamo pozorno pratila što gomila radi, sjedi se, ustani, sklopi ruke, mrmljaj nešto, i tako pola sata gore dole hopacupa... Pa sam se trudila tako hvatat taj čudni ritam i glumiti da znam što radim. Primjetila i da neka druga djeca zbilja znaju što rade. Barem da samo ne ponavljaju glupo pokrete odraslih.
Onda su me prestali voditi na misu. Dida je umro pa su svi u kući mogli komotno i na sav glas ogovarati popa, i to kako im uzima šolde i vozi neki skupi strani auto, a njima priča kako tribaju biti skromni i siromašni, jer samo će tako u kraljevstvo nebesko. A popu je valjda to kraljevstvo ionako garantirano, pa se ne mora patit u siromaštvu samo da bi odglumio uzor svojim sljedbenicima. Pastvi. Stadu. Stado!!! Besramno prikladna riječ, čini se.
Bilokakobilo, moja temeljna poveznica uz crkvu, boga i popove, otad je ostala takva, siromaštvo, ljudi prepuni neznanja, blage naznake civilizacije u obliku sprovedene struje, poljski wc u obliku čučavca vani ispred štale, i vječiti nedostatak tople i tekuće vode.
Kasnije, u osnovnoj školi, zadesilo me da završim u tzv. seljačkom razredu, iliti razredu putnika, gdje su zgurali svu djecu iz okolnih sela, pa je naša smjena, radi autobusa, uvijek bila jutarnja, a, osim kazne vječitog ranog ustajanja, mogla sam iz prve ruke upijati istarski dijalekt. Ili barem dijalekt tih sela, kad u Istri svako selo ima svoj dijalekt, ionako. Ne trebam valjda naglašavati da smo bili najsiromašniji i najlošije obučeni razred. Bili smo u modernoj školi, i još krajem sedamdesetih prestali nositi one radničke kute, i to koliko je netko dobro ili loše obučen se sasvim jasno moglo vidjeti. Siromaštvo naglašavam samo zato jer mi se ono opet poklopilo s onom mojom vizijom otprije, naime, moji razredni kolege, u to doba drugari, sa sela, su u neko doba počeli dolaziti s nekim knjižicama i vrijedno nešto učili neki vjeronauk, pa sam ih ja onda iz tih knjižica ispitivala, jerbo su oni to morali nešto polagati, a ja nisam i dalje imala pojam ništa o svemu tome, i bila sam baš zato super za ispitivanje. Njima je sve to bila silna tlaka i muka, i sve su to radili jer su ih roditelji natjeravali, i zavidili su meni što to ne moram. Meni su, s druge strane, te njihove pričice, koje su morali pamtiti i prepričavati, bile skroz fora. Valjda zato jer nisam morala.
To je bio moj zadnji dodir s crkvom i popovima u doba odrastanja. Činilo mi se poslije, kad moji drugari sa sela odrastu, da neće mučit svoju djecu s tom debilanom, koja im je tako išla na živce. I činilo mi se da oni više neće biti tako siromašni i da će se taj tužni krpelj siromaštva i neobrazovanja urušiti sam od sebe, jer više neće imati svoju publiku.
Poslije sam otišla u školu u Pulu, Rijeku, vraća se u selomalo, odlazila ponovno u Rijeku, i nikad, amabaš nikad, nisam čula da netko mojih godina spominje misu, crkvu i obaveze prema popovima. Bila je to nekako, stvar naših djedova i baka, ponekih roditelja, siromašnih ljudi koji nisu nikada išli u školu, i svu mudrost i znanje svijeta koju su mogli dobiti, dobijali su u tim svečanim nedjeljama, nekako se činilo da je to ostalo daleko tamo, iza nas...
A ima sad, eto, već par godina da živim u nečem što samo sebe zove metropolom. Ima, i par godina da radim u nečem što samo sebe zove uspješnom firmom.
I još uvijek se ne mogu načuditi.
Ponedjeljkom redovno slušam priče svojih kolegica, majki, ne kraljica, običnih žena u njihovim tridesetim godinama, ponedjeljkom se skupe na tom gablecu (gablec je jedna prilično ružna riječ koja pokušava dočarati marendu, ali ne ide...), pa si onda one tako prepričavaju kako su jučer vodile svoju sitnu dječicu na misu, i kako su ta dječica nemirna, i kako ništa ne slušaju tog župnika, i kako im se baš ne sviđa taj župnik, jer je onaj prije bio nekako, onakav, a ovaj sad je nekako, ovakav, i nije baš... i meni opet taj neki fleš, povratak u to djetinjstvo, sto godina prije, neki daleki otok, neki slabo obrazovani ljudi, neko teško siromaštvo, taj neki poljski wece daleko vani, lonac za pišalinu ispod kreveta, hladna soba, taj neki nedostatak tekuće tople vode i tek neke naznake civilizacije u obliku struje i prekidača za svjetlo...
Učini mi se na trenutak kao da mi je život zatvoreni krug zmije, koja je ujela sebe za rep i vratila se na početak i nije stigla nigdje.
A ono, doba od interneta... jebote.









02.10.2014. u 22:44 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?