Novi japanski vlakovi vozit će brzinom od 500 km/h.
(To u Japanu, naravno.)
Indmintajm, u Hrvatskoj... imam taj neki košmar pobrkanih misli, najveć od svega u ovom životu volim žmiriti i ništa ne znati, ništa ne vidjeti, ne umijem odijeliti svoje osjećaje od sveg toga što mi dolazi kroz vanjske kanale, i onda mi se samo žmiri, spava i sanja.
A život će proć, ionako.
Bila sam nedavno na blic putu prema Istoku.
Na ulazu u Vukovar dočekala me neka kuća na kojoj je ćirilicom pisalo dobrodošli. Na izlazu iz Vukovara ispratila me neka kuća s transparentom na kojem je latinicom pisalo ne ćirilici. Zgodno. U Vukovarskim kućama očito rat još uvijek traje. Ili jednostavno nemaju pametnija posla i većih briga. Ili možda još nisu primjetili da vlakovi u Japanu uskoro voze preko 500 na sat, a u Hrvatskoj uskoro neće voziti uopće.
(Ili su možda toliko evoluirali pa drže da Japanci su, ionako, zli fašisti i ko ih jebe, nek ih metu tamo njihovi cunamiji, budale kosooke.)
Putovanje na Istok, čim je rjeđe, tim ostavlja većeg traga.
Tamo negdje kod Erduta, uvijek mi se učini da je tamo iza obzora kraj svijeta, pa putem otkrivam da to je, ustvari, samo korito Dunava, i svaki se puta, tome iznova načuđavam. Nema kraja, svijet je beskrajan, ali tamo preko Dunava, ipak, neki je drugi svijet. Da bi se došlo na taj drugi svijet, dovoljno je samo pokazati osobnu iskaznicu. Za koju godinu neće ništa trebati pokazivati. (Sva sreća da je u međuvremenu toliko ljudi poginulo i tolike se kuće razrušile, e da bi se moglo mahat nekim novim zastavama i nekim novim dokumentima.)
S one strane granice, daje se namirisati veće siromaštvo nego s ove. I puno veća opuštenost. Onakonaprvu. Oni, koji tamo žive i rade, kažu da osjećaju zlobu i zavist onih koji tamo preživljavaju i ne rade, i drže da je zrak puno čišći i ljudi puno srdačniji kad smo svi jednako siromašni.
Nejednakost ubija.
Tako je to isto i kod majmuna. Kad jedan u kavezu dobije dvije banane, a drugi jednu, onda ovaj s jednom počne divljati i razbijati. Naučnici to zovu urođenim osjećajem za pravdu.
Naučnici pokušavaju shvatiti ljude proučavajući majmune.
Ko će, ikad, shvatit te ljude.
Indmintajm, u hrvatskoj, prijelomna vijest o uhićenju.
(Vele da je srpski jezik najprirodniji i najtečniji od sviju na balkanu. U svakom slučaju, bole uši dok slušaju srpskog govornika kako lomi jezik čitajuć s hrvatskog portala. O uhićenju. (Meni je to uhićenje oduvijek zvučalo neuvjerljivo. Otprilike kao milkenje jajca. Sve nekako mekano i sramežljivo.))
Na poslu pokušavam prekrstiti stado oboljelo od nasljedno kroničnog defekta kratkovidnosti. Veli stado da mi smo narod koji je oduvijek krao, koji uvijek krade i koji će zauvijek krasti, i da je uhićenik jedan super lik, zato jer je omogućio jeftine vrtiće za našu djecu, i besplatnu vožnju za socijalne slučajeve, a to što je krao sebi a da bi nama dao neke mrvice, neka je, drugi nam ne bi dao ni toliko, a kao što već rekosmo, mi svi krademo i naša djeca, jednog dana, ona će isto tako krasti. I ne vide oni dalje od svog začaranog kruga. Da vrtići možda i jesu skupi upravo radi krađe, i da penzionere-socijalne slučajeve koji si ne mogu priuštiti vožnju tramvajem, imamo isto tako, radi krađe...
Uzaludan je tu moj vapaj, da ako našoj djeci sada pokažemo da krađa nije dobra, i da se krađa treba debelo kažnjati, i da ko` krade taj najebe, da će onda ta djeca možda dobit priliku jednom stvoriti svijet u kojem krađa nije lajfmotiv, nego, recimo, nešto drugo!
(Ubijanje, kako stvari stoje.)
Čini se da sve ja to krivo shvaćam. I to što ih krstim, to nije pravo krštenje, ne sviđa se to njima. Pravo krštenje je ono kad odeš u crkvu, odvučeš sa sobom svoju sitnu dječicu, pomoliš se, iskupiš se, i onda ih naučiš da krađa je naša tradicija, a tradicija naše je najveće blago. (Samo treba bit pametan i pazit da te ne ulove, oduzmu ti onda svo to tradicijsko blago.)
I onda još samo da te popa zalije vodicom i veli da od danas si Božje dijete, idi u miru... pa odeš mirno, na nekim zaprežnim kolima... dok u Japanu voze vlakovi preko 1000 km/sat...
Post je objavljen 21.10.2014. u 21:06 sati.