bikozsevenejtnajn
Opet smo se popeli na Triglav. Ovaj puta bez ikakve pripreme, kondicije, bez opreme, (kao i inače, mi na Triglavu ko` Česi na Biokovu) i na jedvite jade. Ovaj puta je bilo manje turista, a više Slovenaca, a ti se isto vole kurčit bez opreme, pa nismo toliko stršali. Ipak, valjda idemo prerijetko, e da bi se navikli. Na svu tu sitnu dječicu koja vjerojatno još ne znaju čitati i pisati, ali zato bez problema gmižu gore za svojim roditeljima, koji ih, pak, bez nekog vidljivog stresa, lagano drže za pojas, ili ne drže uopće. Kako koji.
Pa se sjetim onda svoje bucmaste šefice. Koja mi brižnim glasom objašnjava da su djeca joj još premala, e da bi hodala po Sljemenu duže od pola sata. Obično počnu njurgati još i prije tih pola sata. Pa ih onda oni autom odvezu da vide drveće i kolibu koja se ori od pijanih ljudi. Planinara, tzv.
Pa se onda opet vratimo u Alpe, povedemo neke prijatelje koji se nisu od sljemena nikad makli. Imaju kojih četrdesetak i u skladu s hrvatskim mužjačkim standarima, ponosno nose svoj trudnički trbuh i imaju ružnu sliku od kolesterola. Pa se onda oni tamo čude. Ili bolje reći, posrću i srame dok ih pretrčavaju žilavi sedamdesetogodišnjaci u tajicama i jedva malo zadihani na onim groznim strminama, dok se dole, na tlu, naši prijatelji bore za zrak u svojoj znojavoj lokvici. Otužan prizor. Poneki od njih dožive i prosvjetljenje kroz tu planinarsku nelagodu. Ono, sve je to u glavi, sve se to može, i ako može bakica od sedamdeset izgledati opako u tajicama dok se strčava niz kilometarske padine, onda pobogu! I u kurac!
Ne znam. Znam da mi sve više idu na živce ti naši trbuhači prepuni sebe, koji se već u tridesetima pretvaraju u hodajuće nakupine pive i roštilja, jer tako to treba biti, i one njihove preplašene smjerne ženice koje su takve, jer sve je tako, jer je kod nas tako, jer tako mora to biti. Nedjeljom se pomolit u crkvi, a ponedjeljkom grmit po školi jer je glupa učiteljica stavila tvoje čisto hrvatsko dijete da sjedi pored musavog šiptara. Pa bi se oni na satu mogli, sačuvajmebožepresveti, dotaknut.
Da kojim slučajem živim u Sloveniji, vjerujem da bi mi do sad već i smjerni Slovenci debelo išli na živce. Vjerojatno i oni misle da su bolji od drugih jer se mogu popesti na najviši vrh zajedno sa svojom vrtićkom djecom.
Ali, nekako ipak, za popesti sebe i svoje dijete tako visoko - respect.
Za otić autom do Gorščice, bacit meseka na roštilj i piveka u želučinu i zaključit da si iz nekog čudnog razloga najbolji i najpametniji na svijetu - ?
Ljudi koji misle da su najbolji i najpametniji na svijetu, obično nemaju nikakvog razloga za to, oni to misle, jednostavno, jer to misle. I obično se nisu makli nigdje dalje od svoje minijaturne ideje o svijetu. Ne smiju, raspalo bi se sve to njihovo, tamo negdje vani.
Ili ne bi.
Ima ih koji putuju, i svejedno, oni i dalje vide samo ono što oni žele.
A ja se samo svakim danim, sve više i više, pretvaram u ogavnu mizantropicu.
I to ne valja.
Valjda.
Gledala sam prekjučer emisiju o psima, koju je odabrao Đelo Hadžiselimović. Psi su najveličanstveniji nusprodukt čovjekova postojanja. Vole jesti govna, ali svejedno, zaslužuju raj.
I Đelo također.
Ne govna, nego raj.
Iako mu je prezime krivo za ovu sredinu, ali čini se da je radi toga ne mrzi i ne prezire, nego, dapače, bira joj sve neke krasne stvari.
Moram se, moram se ugledati na Đelota i pse.
Oni su tako daleko, daleko iznad Triglava, i svega ostaloga.