Kursor po ekranu mičemo mišem. Amen.
Nemam pojam koj' je klinac bio mojim roditeljima, jesu li to učinili namjerno, iskreno se nadam da nisu, nego da im je, onako, bilo skroz svejedno, ali nije bilo nekog drugog termina, pa se desilo tako da su se oni vjenčali 29-og novembra. Pa su stalno govorili da, htjelinehtjeli, imaju neki podsjetnik na godišnjicu braka/mraka.
Navodno, termin mojeg rođenja trebao je pasti 1.maja, ali lenja još u stomaku, odlučila sam se roditi na datum riječkog brodogradilišta. Čini mi se da je taj datum ujedno i dan oslobođenja Rijeke od, nekad mrskog nam, okupatora, pa sam, makar, ostala dosljedna obiteljskoj sklonosti obljetnicama, a kasnije, u životu, desilo se da mi je Rijeka postala jako drag grad. To možda ima veze s brodogradilištem, a možda i ne.
Ma, sigurno nema veze, ionako je to sve propalo i otišlo u trokurac krasni....
No, prije nego je propalo, dok sam još imala male noge i dok me tjeralo u školu da učim brojke i slova, tog 29-og novembra smo običavali imati praznike. Istovremeno, s tim praznicima padalo je i doba branja maslina na otoku, pa smo onda običavali ići dolje na otok, gdje bi moji vrijedno brali masline, a ja nemoćno ležala u krevetu s upalom krajnika, jer bih se odmah prvi dan, od silnog uzbuđenja i naganjanja s kozama i ovcama i kokošama, beskrajno napijala ledene vode s bunara, i doviđenja ostatku praznika. Pa bih onda taj doviđenja ostatak praznika proležala u ledenoj sobi, i u dosadi proučavala one slike ozbiljnih svetaca, koje su najozbiljnije na svijetu prijetile s onih isposničkih zidova, i strogo gledale gore s visine, i nije to baš bilo svejedno trpit. Onda, kad bi se desilo da budem malo zdravija, i dok je dida još bio živ, znalo se dogoditi da me odvedu nedjeljom na misu. Pa bih tamo pozorno pratila što gomila radi, sjedi se, ustani, sklopi ruke, mrmljaj nešto, i tako pola sata gore dole hopacupa... Pa sam se trudila tako hvatat taj čudni ritam i glumiti da znam što radim. Primjetila i da neka druga djeca zbilja znaju što rade. Barem da samo ne ponavljaju glupo pokrete odraslih.
Onda su me prestali voditi na misu. Dida je umro pa su svi u kući mogli komotno i na sav glas ogovarati popa, i to kako im uzima šolde i vozi neki skupi strani auto, a njima priča kako tribaju biti skromni i siromašni, jer samo će tako u kraljevstvo nebesko. A popu je valjda to kraljevstvo ionako garantirano, pa se ne mora patit u siromaštvu samo da bi odglumio uzor svojim sljedbenicima. Pastvi. Stadu. Stado!!! Besramno prikladna riječ, čini se.
Bilokakobilo, moja temeljna poveznica uz crkvu, boga i popove, otad je ostala takva, siromaštvo, ljudi prepuni neznanja, blage naznake civilizacije u obliku sprovedene struje, poljski wc u obliku čučavca vani ispred štale, i vječiti nedostatak tople i tekuće vode.
Kasnije, u osnovnoj školi, zadesilo me da završim u tzv. seljačkom razredu, iliti razredu putnika, gdje su zgurali svu djecu iz okolnih sela, pa je naša smjena, radi autobusa, uvijek bila jutarnja, a, osim kazne vječitog ranog ustajanja, mogla sam iz prve ruke upijati istarski dijalekt. Ili barem dijalekt tih sela, kad u Istri svako selo ima svoj dijalekt, ionako. Ne trebam valjda naglašavati da smo bili najsiromašniji i najlošije obučeni razred. Bili smo u modernoj školi, i još krajem sedamdesetih prestali nositi one radničke kute, i to koliko je netko dobro ili loše obučen se sasvim jasno moglo vidjeti. Siromaštvo naglašavam samo zato jer mi se ono opet poklopilo s onom mojom vizijom otprije, naime, moji razredni kolege, u to doba drugari, sa sela, su u neko doba počeli dolaziti s nekim knjižicama i vrijedno nešto učili neki vjeronauk, pa sam ih ja onda iz tih knjižica ispitivala, jerbo su oni to morali nešto polagati, a ja nisam i dalje imala pojam ništa o svemu tome, i bila sam baš zato super za ispitivanje. Njima je sve to bila silna tlaka i muka, i sve su to radili jer su ih roditelji natjeravali, i zavidili su meni što to ne moram. Meni su, s druge strane, te njihove pričice, koje su morali pamtiti i prepričavati, bile skroz fora. Valjda zato jer nisam morala.
To je bio moj zadnji dodir s crkvom i popovima u doba odrastanja. Činilo mi se poslije, kad moji drugari sa sela odrastu, da neće mučit svoju djecu s tom debilanom, koja im je tako išla na živce. I činilo mi se da oni više neće biti tako siromašni i da će se taj tužni krpelj siromaštva i neobrazovanja urušiti sam od sebe, jer više neće imati svoju publiku.
Poslije sam otišla u školu u Pulu, Rijeku, vraća se u selomalo, odlazila ponovno u Rijeku, i nikad, amabaš nikad, nisam čula da netko mojih godina spominje misu, crkvu i obaveze prema popovima. Bila je to nekako, stvar naših djedova i baka, ponekih roditelja, siromašnih ljudi koji nisu nikada išli u školu, i svu mudrost i znanje svijeta koju su mogli dobiti, dobijali su u tim svečanim nedjeljama, nekako se činilo da je to ostalo daleko tamo, iza nas...
A ima sad, eto, već par godina da živim u nečem što samo sebe zove metropolom. Ima, i par godina da radim u nečem što samo sebe zove uspješnom firmom.
I još uvijek se ne mogu načuditi.
Ponedjeljkom redovno slušam priče svojih kolegica, majki, ne kraljica, običnih žena u njihovim tridesetim godinama, ponedjeljkom se skupe na tom gablecu (gablec je jedna prilično ružna riječ koja pokušava dočarati marendu, ali ne ide...), pa si onda one tako prepričavaju kako su jučer vodile svoju sitnu dječicu na misu, i kako su ta dječica nemirna, i kako ništa ne slušaju tog župnika, i kako im se baš ne sviđa taj župnik, jer je onaj prije bio nekako, onakav, a ovaj sad je nekako, ovakav, i nije baš... i meni opet taj neki fleš, povratak u to djetinjstvo, sto godina prije, neki daleki otok, neki slabo obrazovani ljudi, neko teško siromaštvo, taj neki poljski wece daleko vani, lonac za pišalinu ispod kreveta, hladna soba, taj neki nedostatak tekuće tople vode i tek neke naznake civilizacije u obliku struje i prekidača za svjetlo...
Učini mi se na trenutak kao da mi je život zatvoreni krug zmije, koja je ujela sebe za rep i vratila se na početak i nije stigla nigdje.
A ono, doba od interneta... jebote.