7 ujutro je, cijelo stubište već miriši po pečenim kolačima, bauljam niz stepke mamurna od još jedne insomnične noći, mrzim svijet, sebe i svoj posao, mislim si, ti ljudi nisu normalni, 7 ujutro je, kad su se ustali i koji im je kurac, luđaci... na poslu je zavladao vrhunac blagdanskog ugođaja, svi se mrzimo i kopamo si oči, jedni drugima, ne sami sebi, naravno, umorni, izjebani, greške i frustracije hrane jedna drugu, a još treba i taj božić odraditi, i glupe poklone neki još i smisliti, s radija nas pokušavaju dokrajčiti beskrajnim nizovima veri meri kristmos zvončića, čizi pizi bljutavih pjesmuljaka, zajedno sa spikericom koja namješteno klikće uz najplastičniji smiješak na svijetu, (kažu da kad se smiješ, smješkaš, pa čak i na silu, to popravlja raspoloženje, uvijek se nekako neugodno naježim kad čujem tu nasilno umjetnu sreću ženskih spikera i to mi nikako ne popravi dan, čak, štoviše, dapače), učini mi se na trenutak da mi dan prolazi u nekom od onih zatvora gdje zatvorenike ubijaju beskrajnim ponavljam jednih te istih iritirajućih zvukova, ah da, blagdan je, onaj najsretniji u godini, ne čudi me nimalo što se najveći broj ljudi upravo baš sada poželi ubiti...
Post je objavljen 24.12.2014. u 10:45 sati.