Mužjakove prijatelje podijelila sam u dva tabora. U jednom sjede "nametnuti", u drugom "Djelo Hadjiselimović". Kako mužjak cijeli život živi u istom gradu, tako još uvijek pri sebi ima većinu svojih srednjoškolskih drugara, a kako je, tako pametan i naočit, pohadjao (krasna mi je ta pohadjao riječ, inače bih tu ubacila d s crticom, ali nema mi toga na mobitelu, pa, eto, dj) onu cijenjenu i čuvenu gimnaziju, tako su njegovi drugari, danas, sve redom uspješni poduzetnici, gospodari malih firmi koji voze skupa kola, i njihove žene, sve su redom uspješne, i na mjestu, i vrijedne, plodne majke, i sve kako treba i spada.
S druge strane, mužjak je nekako, usput, prikupio i one, neke, neprilagodjene, koji nemaju firme, pa ni stalne poslove, besna kola i oročenu štednju, i kraj kojih se žene ne zadržavaju predugo, jer sve što ovi mogu ponuditi nije dovoljno dobro, od brda pročitanih knjiga, cinizma i sarkazma se ne može onako lijepo i udobno živjeti... Može se samo tu i tamo završit u nekom alkoholno dimnom isparavanju sa sve nekim friškim spoznajama o besmislu svega, i pobjeći, čim prije u prvo mučno triježnjenje...
I nije tako teško pogoditi u kojem se od dva ponudjena tabora osjećam kod kuće...