Pokušala sam čitati neke članke na zadovoljna.hr, otkrila da to je neko mjesto za jako jako glupe članke. Osim toga je stranica ofarbana u rozasto i rekla bih da je posvećena ženama. Ergo, žene čitaju glupe članke, ergo, žene su glupe.
Ove blogove sam počela voditi na jednu isto tako novogodišnju noć, koju sam provodila sama u stanu, nije mi se ništa radilo ni nikamo išlo, a bit sama, ponekad je to nekako ugodan osjećaj, pisanje bloga samo pojačava taj osjećaj ugode, kao neko vođenje intimne komunikacije same sa sobom i unutarnjim glasovima, tamo gdje je komunikacija, tamo nema samoće, ergo, dakle, nisam sama ni kad mislim da mi samoća baš godi.
To je bilo, ono, život u podstanarstvu, u pregrijanom neboderu, dočekivanje nove godine u dnevnom boravku bez namještaja, u društvu cimeričinog televizora, tepiha i madraca na podu.
I mira.
Idealno vrijeme za početak nove godine.
I bloga.
Ove godine nema mira.
Kuhinja je prljava, mužjak kuvao cijelo jutro, treba sad počistiti.
Psetance je nervozno, vani je snijeg i minusi, a njemu je dosadno, pa se vrti po stanu i žalobno cvili. Pun neispucane energije, osjeća se beskorisnim, a ne zna svoje osjećaje zadržati za sebe.
Mužjak je pokupio neku prehladu i nemoćno leži na kauču. Gleda Mijazakija.
Psetance nam se penje na glavu.
Ja se, iz nekog čudnog razloga, prisjećam praznog stana i samoće...
Mala djeca i psi su u svačemu slični. I jedni i drugi traže nerazumno opravdanje za svoje postojanje, i ako ga ne dobiju, onda počnu zanovijetati i uništavati.
Penju se na glavu.
Odrasli se trebaju, valjda, samo stisnuiti i čekati da ludilo prođe. Od njihovog zamora materijala.
Beskrajno sam umorna.
Veliju da kako se provedeš na zadnji dan stare godine, takva će ti biti cijela sljedeća.
Onaj dan od prošle stare godine sam provela u gliseru, džipu, autobsu, taksiju, opet autobusu, avionu, i opet taksiju.
Ne znam primjetiti neku poveznicu s cijelom, ovom proteklom godinom. Trebala sam ju valjda cijelu proputovati. Ali nisam.
Možda je ovo tekst za one rozaste ženske stranice.
Beskrajno sam umorna.
Radilo se danas, ustajalo ujutro, saplitalo po ledenim ulicama.
Čini mi se da sam jako blizu menopauzi. Više mi nije onako hladno kao inače. Čak štoviše, dapače, ne nosim rukavice, i ovako mi je vruće na minus deset. Ili to, ili sam konačno nabavila sebi odjeću dostojnu kontinentalne klime. Bilo je nešto na sniženjima na Amazonu prošlo proljeće. Sve sam pokupovala. Dobro tržila.
Želim nešto učiniti sa sobom, za sebe. Promijeniti se. Biti neka druga. Neka koja pazi na sebe i svoj izgled i nastup i sve to redom što paze ljudi koji jako cijene svoju pojavnost.
Mene inače pere nebriga.
Izgledam kako izgledam, a svaki pokušaj da se uljepšam izgleda mi kao neki patetični vapaj. Ne ide. Kao da tu ionako nema pomoći, trud je uzaludan, a sve što ostaje je neka prljavština po licu. I ostaje vidljiv taj uzaludan pokušaj. Uzaludan je zato jer nije trajan. Lako se da ukloniti. Nemoćan je.
Možda je to odraz karaktera koji se kriju iza tih lica. Možda oni koji stavljaju maske vjeruju u njih, oni koji ne, ne.
Ustvari je to samo nasljeđe koje društvo nameće.
Možda bi me ipak trebalo biti sram da imam toliko godina, a još se ne znam našminkati. I ne znam čemu sve služe sve one šarene bojice u šarenim drogerijama. (drogerija je baš jedna prikladna riječ za sve te drangulije)
A možda je to baš super, jer baš i ne volim vidjeti šminku na onim obješenim umornim i naboranim licima. Izgledaju groteskno. Možda će me samo to blaženo neznanje spasiti od groteske. Pa ću izgledati samo staro, bolesno i naborano. Ali ne i groteskno.
Žalim pomalo za tom, nekom, mladošću. U vlastitu mladost se nikad ne bih vraćala, žao mi samo što nisam mlada još uvijek.
Ni mužjak nije mlad.
Budimo se jutrima dugo i teško, onda se kreveljimo i gledimo s jastuka, ne primjećumo svu tu gravitaciju, natečeni smo, zgužvani, kakvi smo, takvi smo, baš smo si slatki smo, šokirani samo kad vidimo neke slike otpriije tri, pet godina.... zar je zbilja to počelo, i krenulo, i zar smo već toliko odmakli...
Ponekad mi žao mužjaka... dijete mu je ušlo u pubertet, počelo je rasti, počelo je budalesati, tolike stvari je počelo raditi po prvi puta, primjećujem da se mužjak tome očarano divi, i da me ponekad pogleda kao da bi samnom htio podijeliti to što je, nekad balavo kmečalo sad postalo, taj neki uspjeh koji hrani roditeljski ego, ali meni to ne ide. Ne vidim nikakvo čudo, samo neko zbunjeno derište kakvih ima posvuda, djeca rastu, mijenjaju se, odrastu, postanu nekakvi, dobri, loši, ujebani, snađu se ili ne, ostare ili ne, umru od starosti, ili ne.
Ništa čudno.
Ili možda ipak, da, čudo neviđeno, kao sva čuda koja se događaju nama i samo nama, mužjak to osjeća, ali nemre podijeliti samnom. Meni samo može biti žao. Pa mi i jest žao. Samo žao. Žao mi ponekad i mladunčeta. To onomad kad natrpa na sebe polovicu svojih stvari pa se seli kod majke, jer ga ona čeka, dolje u autu. Onda mi nije samo žao, onda mi se šupak stisne. Mužjaku je to skroz oke. Taj život. Oke mu je valjda i da imam neke osjećaje, pa makar to bilo i samo to stiskanje šupka. Inače, šupak ne voli kad mi je stisnut.
Vani je opet počeo rat. Nadala sam se da će makar ovi minusi umanjti potrebu za bombardiranjem. Izgleda da nisu.
Mužjak je u međuvremenu očistio kuhinju i otišao ronjati po kadi.
Psetance se umorilo od cvileža i zapalo u neki poludrijemež.
Mladunče je s majkom i novim ocem i starom ekipom odlepelo na toplo.
Lajkam njihove statuse po fejsu.
Volimo se i to.
Voljeti je puno zdravije nego žaliti.
Volim pročitati i one rozaste statuse o tome kako nikad nije kasno mijenjati se, i kako je to upravo sada, promjena počinje i mi držimo kormilo. Čvrsto. Volim zaboraviti na općedruštveno značenje rozaste boje.
Za pet godina sigurno ću se diviti kako sam danas bila mlada i zdrava i poletna. Sigurno postoji najmanja jedna točka gledišta s koje upravo ovo vrijeme izgleda najbolje i najsavršenije.
Svejedno, želim se promijeniti. Biti osoba koja drži do sebe i svoje pojavnosti i svoje opipljivosti.
Nas, djecu socijalizma učilo je da je materijalizam loš. I da su materijalisti sve redom loši ljudi. Kao da su u najmanju ruku prepisivali iz biblije. Bilokakobilo, posljedice tog učenja jebu, baš jebu.
Nadam se da će bombardiranje proći s pola noći. Baš želim spavati večeras.
I prvi puta vidim da se psetance boji.
Poželim svaki puta, kad čujem petardu, da je ta ista eksplodirala u guzici onog koji ju je upalio. Ili da će makar svaka sljedeća to učiniti. Buka me čini agresivnom, ne znam koga to veseli, osim ako te bacače ne veseli samo to da idu drugima nakurnjak.
Imamo neko pečenje. Nismo se okitili, u trenerkama smo, ali imamo neku mesinu na novogodišnjem meniju.
Pravi, pravi, pravcati stari bračni par.
Idemo se druškati.
Sami sa samim sobom.
I psetancem. :)
Post je objavljen 31.12.2014. u 17:06 sati.