e
Mi imamo na poslu šest nas šljakera, od toga dva šljakera imaju kredit u švicarcima. Oba kredita su za po jedan maleni auto ce katergorije, za kupovinu kojih su, isti, potrošili istu količinu para od kojih su mogli kupiti jedan pošteni mercedes, ironično, ali kad u današnje vrijeme spadaš u osiromašeni srednji sloj, ako si poželiš priuštiti maleno auto za razvoz malene dječice do vrtića, doma zdravlja i nazad, e onda si moraš platiti jednog finog, pristojnog, mercedesa. Zvuči kao mađioničarski trik, ali, eto, čini se da živimo u nekom čarobnom vremenu. Kad si možemo priuštiti stvari koje si, ustvari, ne možemo priuštiti... Ili su to, jednostavno, vremena u kojima ne možemo dobro procijeniti što si to možemo priuštiti. Ili je preveć toga lijepoga oko nas, e da bi se mogli toga odreći. Ili smo samo ribe u moru koje praćakaju oko zamamno bogatih udica. A želučići preveliki.
Lako je pametovati jednom kad si izvan tog začaranog kruga življenja i potrošnje, onda možeš ponosno i prepotentno reći da, sami su si krivi, sami su preuzeli rizik, sami su bili prehrabri, pitanje je i, da li je hrabrost veća potrebna, e da se odrekneš svih tih začaranih krugova, ili da samo zažmiriš, pa se baciš nadajuć se najboljem.
Jednom samo, usudila sam se dić kredit, na samo tri godine, nikako na švicarce, bilo je sumnjivo sve to, a tri godine činile su mi se onda kao vječna vječnost, već sam druge godine shvatila da nikad više igrati se s kreditima, nikad neću shvatiti hrabrost onih koji vjeruju u sebe i ideju da će trideset godina imati primanja na mjesečnoj bazi, e da bi mogli sebi priuštiti življenje u kvadratima, koja su platili toliko, e da su za te pare mogli i lijepu jednu okućnicu s jelenima lopatarima kao kućnim ljubimcima sebi si uredit, ironično, poznam ljude koji se boje zmija, pauka i visine, ali se ne boje dić kredit na trideset godina, čudnovati kljunaši ti su ljudi...
Od svojeg kredita vozim sad isti autić (smišno maleno vozilo vesele boje, radi kojeg je mlađahni poljski autostopist pomislio da sam studentica njegove generacije, jer kod njih je to, valjda tako, normalno za studoše, a ne žene od četr banke) već dvanaejstu godinu, splet okolnosti i malo promišljanja me onomad natjerao da odaberem nešto što će bez problema i kvarova izdržati više od desetljeća, štoreć, isti oni koji su pruzročili raspad naših brodogradilišta (a gle čuda, to nije ni udba, a ni srbočetničkoprojugoslavenska mafija), nadjebali su i kvalitetu evropskih prdekala ce kategorije, za koje domaći puk isporučuje vrijednost jednog mercedesa a klase, često, jako često ispod brisača nailazim na ponude za povoljne kredite, ne viđam iste papiriće kod susjednih, novijih limuzina, neću biti skromnom, osjećam silni ponos kad zgužvam te papiriće i osjetim se slobodnom od potrebe za novim... bilo je tih faza, još nedavno, imala sam samo jednu jaknu za zimu, istu za posao, istu za planinarenje, samo jednu jedinu, ponekad me bilo sram kad me natjeralo na neka fina mjesta, nervirao me uvijek samo taj sram, ne jakna, tri zime sam provela u samo jednim te istim cipelama za zimu, (sam da se razumijemo, nije da ne volim šarene i lude cipele, o itekako me znaju razveselit, ali kad se ne može, onda, eto, ne može) nikad me nije smetalo to što imam samo jedne cipele, koliko me smetalo to što se nekako podrazumijevalo da ih mooooooram imati više, i da iste cipele ne mogu biti one za hodanje po blatu, i one s kojima bi žena u najboljim godinama trebala otić u kino, restoran, taj neki glupi iracionalni dio života u glupom jatu nas najviše tjera, valjda, na te neke glupe poteze kad zijevamo više nego nam to vilica može podnijeti, ima tih nekih zmija koje mogu razjapiti čeljusti toliko da im se vilice razdvoje, a ima i tih nekih ljudi koji se boje zmija, ali ne i kredita, a ima nas svakakvih, a najveć onih koji se boje biti drugačijima, valjda i za to postoji neki razlog. Biološko reproduktivno selektivni, najverojatnije.