njujrz morning
Bilo je deset do pola noći, mužjak je ugasio svoj kindl i izjavio laku noć. Mene je spopao grohotan smijeh jer sam znala da će zaspat u roku odmah i da ga ni jedan grom neće probudit. Psetance je izbezumljeno trčalo od jednog prozora do drugog i lajalo na vatromet. Iskreno, ne sjećam se da je ikada prije do sada bilo ovoliko detonacija i eksplozija kao ove godine. Možda prošle, ali prošle nismo bili tu. Poželjela sam i sljedeće ne biti tu, i zaspala negdje oko petnajst poslije ponoći. Na mobitel su stizale neke poruke sa slikama pijanih i sretnih ljudi. Gledala sam ih jutros. Jutro je bilo minus devet prema yr.no app-u, da sam kojim slučajem prije deset godina pisala ovakav tekst, izgledalo bi mi kao neka SF priča... On je uključio svoj mod za spavanje, a ona komunicirala sa svijetom preko malenog ekrančića iz topline svojeg kreveta... Najvolim biti naspavana u rano jutro nakon novogodišnje noći. I prošetat se onda, kad je sve mrtvo i nigdje žive duše. I sjedit pred ekranom i pit kavicu, sve u miru i tišini. Sretni su oni ljudi koje plaćaju da rade ono što vole. Još uvijek tražim stvari koje me vesele i radi kojih bih grizla. Dok još imam zube.
Ne znam jesmo li samo zreli ili već stari, nekad, prije petnajstak godina, jako sam željela vidjeti london-paris-njujork, nisam ih ni poslije nikada vidjela, ali sad, kada bi mi netko ponudio da biram sedam dana u nekom od tih gradova, ili sedam dana na planini, izabrala bih planinu...