Ahil i njegovo mjesto
Instagram, još jedno virtualno mjesto gdje se vješaju slikice samohvale i gdje se reklamira privatni lajfstajl, inače volim slikice, pa tako volim i instagram, volim buljiti u te mutave živote drugih ljudi, zamišljati kako im je lijepo, kako su si oni to sve lijepo uredili, najvolim od svega to što su te slike mutave, jer ti ljudi iza njih, jednom kad progovore, uglavnom se onda ta njihova slika, njih samih lijepih i pametnih, uruši onda, kao kula od karata, pa kad se više ne čine onako pametnima, onda izgledaju i manje lijepima, i onda sav taj život njihov... više nije onako mutavo privlačan za ćirenje sa strane.
Volim ćiriti sa strane, svejedno.
Ponekad se inspiriram. Ponekad samo tražim dno vlastite zavisti. Ponekad ga nađem. Ponekad i ne. Pa se onda opet vraćam, da zaronim još dublje, možda ovaj puta povećam kapacitet pluća. Za neke ljude, čini se, nikad neću moći tog zraka dovoljno nakupiti...
Nema veze, cilj je, valjda, važna stvar u životu.
Ponekad, kad pričam sama sa sobom i zbunjenim djetetom u glavi, nađem si onda tako neka rješenja, danas sam si lijepo objasnila da život je igra, bez citata i domišljanja, sjetila sam se da tome su me učili, svidjelo mi se onda, iako nisam baš razumjela što i kako, ali danas, život je zaista igra, igramo je vlastitim mozgom i osjetilima, igramo je htjelinehtjeli, najčešće ne želimo, najčešće smo one male ukočene drvene figurice od stolnog nogometa, ali, ponekad, neki se tu i tamo otrgnu pa potrče, ili možda samo otpadnu sa šipke, pa centrifugalno polete negdje u pičku materinu, nema veze, bitno da je život igra i da je treba znati igrati.
Možda i uživati. Govorili su i da treba uživati, da.
Možda jednog dana i taj dio shvatim.
Prije nekog dana mužjak je shvatio da me najvoli na svijetu. To jer je prije toga shvatio da ću jednog dana umrijeti, i da, šta ako to učinim prije njega, pa on, jadan, ostane bez mene. Ja sam puno prije njega shvatila da nećem bez njega. Ali to je logično, zato jer on kuha, a ja ne, pa ću teško tako bez njega. Iako, sad se mnogi furaju na sirovu hranu, jer da je sirovo puno zdravije od kuvanog, mada, još jučer su na teveju govorili da je, s početkom kuhanja, tog, termalnog obrađivanja hrane, jelte, ljudski mozak počeo rasti, i sav napredak je, shodno tome, posljedica skuvane hrane. Inače, ljudski mozak bi htio nastaviti rasti, ali tu nastaje problem rađanja, kapacitet ljudskog mozga određen je širinom ženske zdjelice, koja je pak ograničena gravitacijom i potrebom da se hoda na dvije noge, čemu naveliko pomaže guzica, a kad bih se vratila par postova unazad, sve do vlastitog oduševljenja robotikom, rekla bih da će se ljudski mozgovi i glavurde nastavit razvijati, onojednom kad se maternice presele na mjesta koja su puno komotnija od dvonožne ženske zdjelice.
To je, tako, jedno od rješenja za sprečavanje robotske populacije da potuče ljudsku. Kiborgizacija. I onda će ti malecki, vanzemaljcima nalik, robotićiljudići, odlepit na neku drugu planetu i tamo pomiješati uščuvane ostatke nekih tamo praprapraprapradedababinih deenka s domaćim življem, i eto nekih novih stvorenja koja nanovo i nanovo preispituju smisao svojeg postojanja.
Tko zna hoće li ti kiborg potomci uspjet riješit se problema s egom, ili će ego rasti shodno veličini mozga i glave. Ako se ne riješe ega, onda se neće riješiti ni tog dosadnog pitanja. No, njihov problem, ne moj.
Moj problem je da se ulovim posla i da radim, radim, radim, i onda da trčim, i onda da radim, trčim, i onda da mi ostane snage i volje da opet to sve u krug. I da ne stignem misliti.
I da objasnim mužjaku da posjeduje puno više vrijednih stvari od njegovog fantastičnog kuvanja radi kojih ja nećem bez njega.
Tu nesigurnost, npr. ;)