jedna tuna od dviju kuna
Slušam svoje kolege s posla, okupiili se u trenucima besposlice, pa pričaju o svojim kreditima u švicarcima, onima koje su digli e da bi platili mercedesa, a pritom kupili klijića, i veliju, da već razmišljaju o tome, kad otplate ove kredite, kako će podići nove, jer u ovoj situaciji, i u ovoj zemlji, bez kredita nemreš niš ni imati, i da bi oni, tako, sad imali pravo tužiti državu, jer im ova ne da da imaju, a jebeš život kad u njemu niš nemaš, men se čini, kad bi im netko parlafonom trubio u uvo da ne podižu te kredite, i kad bi ih po prstićima usranom šibom pec, pec, pec, a oni bi i dalje ko mala djeca gurali svoje ručice na užarenu tavu, pa što reći nego, eh...
Jutros sam se uspjela, nakon dva tjedna muke i baloniranja, riješiti poveće količine zaglavljene u crijevima, lijepo je osjetit se opet lagano, pokretno, i ajmo reći, normalno, da, to je taj dan normale, onaj čuveni jedan jedini prije peemesa, od sutra sam valjda opet dip dip daun, a možda i nisam, sutra je novi dan, a jučer je stari, idem si na živce pomalo već...