Ima nešto silno strašno u tome da će nas zamijeniti roboti, a mi ćemo se samo sve više kotiti i besposleno gledati jedni u druge. I strašno strašno je to to što to ide tako strašno, strašno, straašno brzo.
Npr, dok sam još prije samo dvadesetak godina bila malađahna studentica, onda mojeg radnog mjesta, na kojem sam se zaposlila sedam godina nakon završetka studija, još uvijek nije ni bilo. Ironično, ja sam bubala državotvorni smisao križnog tlocrta ninskog crkvuljka, mahala kistićima po impregniranom papiru, e da bi jednog dana mogla radit u Photoshopu i Corelu. Osim mahanja kistom i treniranja koordinacije oka mozga i ruke, nikakve pripreme za taj posao nisam imala. Jer onda, ni Photoshop ni Corel, još nisu našim zaostalim krajevima ni prismrdili, a najveći informatički domet na fakultetu prisvojili su psiholozi, koji su ponosno mahali disketama i uguravali ih u jedno i jedino računalo u zgradi.
No, to je bilo ratno vrijeme i likovnjaci su onda, ionako, imali pristup samo drvofiksu i mesarskom papiru, a o nekoj tamo tehnologiji budućnosti mogli su samo sanjati, božmesačuvaj bogohuljenja.
Poslije, kad sam konačno, uz rad i muku, svladala sve te zakučaste tajne vektora, piksela i tiska, onda je u tiskari još uvijek bilo radnika koji su ručno lijepili knjige, blokove, presavijali, štosali itd, itd.
Sad, još desetak godina poslije, nakon tolikih propalih tiskara, i toliko napretka u umjetnosti vektoriziranja i pikseliziranja, oko mene je sve više onih strojeva koji lijepe, cantragaju, štosaju, sami sebi osvjetljavaju i razvijaju svoje ploče, a još uvijek, jednom tjedno, dolaze nam klinci iz srednje škole koji praksuju upravo sve te poslove koje su već sada pojeli strojevi. I onda tako dođu tu, i glupo sjede, i čekaju da im prođe vrijeme. Vjerojatno još prezeleni ili preglupi da shvate da im je vrijeme već prošlo. Šupak mi se stisne svaki put kad ih vidim na taj jedan dan u tjednu. Za koji klinac oni tu djecu spremaju?
S druge strane, mučim se sama sa sobom doznati što je to nešto što ti strašni strojevi nikad neće moći raditi i u čemu smo mi ljudi toliko nezamjenjivi? Uvijek će dobro proći oni, koji će te strojeve smišljati, ponekad i njima upravljati. I, možda, možda umjetnici. Možda strojevi nikad neće moći tako originalno i emotivno pjevati, možda ni slikati, možda ni kreirati.
Možda je to ta jedna jedina niša u koju bih se trebala zakopati i onda tamo nešto rovariti...
Post je objavljen 14.01.2015. u 13:34 sati.