homo u kampanju*!
Pokušavam se, ponekad, jako rijetko, ma lažem, pokušala sam to na sekundu jutros, kad mi je na fejsu iskočila (otkad imam ovaj veliki ekran, jako mi je teško izbjeći te neke nalete koji kopaju mozak i oči, pa me samo bacakaju tamo amo, namjesto da se usmjerim na bitno) neka predizborna mudrost dotičnog kandidata sa šarenim krugovima u pratnji, pa pokušavam zamisliti kako je to biti u njihovoj glavi, i što to njih, ustvari, toliko tjera da se tjeraju biti predsjednicima neke tako besperspektivne i usrane zemlje, mene bi to osobno bilo sram, biti na čelu ove zemlje, doći negdje puna samopouzdanja i reći, da, evo, ja predstavljam one usrance i silno se ponosim time.
Tako nešto može samo majka kad predstavlja svoju djecu, kakva su da su, njezino su životno djelo i njoj su najbolji.
Ali predsjednički kandidati nisu majke svoje zemlje, predjednički kandidati imaju svoje živote, imaju svoju djecu, koj je njima klinac i gdje je njihov interes da tako žestoko grizu da baš oni žele biti odabranima. Pa još kada bi njihov zadatak, ili dobro, kada bi, makar, imali ovlasti promijeniti nešto, zbilja učiniti nešto bolje, napraviti neki preokret, pa kad bi čista obraza mogli negdje doći i reći, evo, da, ja predstavljam one usrance, oni su još mali, kakaju u pelene, ne znaju žlicom pogoditi usta, ali ja se oko njih trudim, i oni postaju sve bolji, i veći i sposobniji, pa, još, hajde de, ali, ovako...
Pretpostavljam naslijepo da riječ je samo o egu.
Da nije do tolikog ega, ti ljudi bili bi, u ovim uvjetima, samo neki krotki nesretnici, osuđeni na samo jako loše.
Ego je jedina sila koja može izdići nikakav materijal od čovjeka na neko mjesto, gdje se on/a predstavlja kao nešto jako vrijedno i sposobno.
Inače ne bismo nikad mogli dobiti predstavnicu koja nas zastupa znanjem, svjetskog i sveprisutnog jezika, dostojnim vrtićke dobi.
Inače, isto tako, ne bismo dobili kandidatkinju (a time možda i sasvim dostojnu predstavnicu, nas, usranaca) koja se zna lijepo počešljati i našminkati i namjestiti, pa onda, sva puna ponosa i samoljublja, odvaliti da je mužnja krave jedna od njezinih jačih sposobnosti.
Isto tako, sav taj pijar ne bi imao toliko muke i toliko posla oko maškaranja tih ljudi u nešto što oni nisu...
Isto tako, ne bismo se nikad mogli do beskraja i natrag načuditi svim onim premijerovim izjavama, koji je, prije istih, hrabro odvalio da njemu ne treba nikakav pijar i da on sam sebi smišlja svoje bisere... Iako, premijer mi se, nakon sve te njegove poduže niske bisera, učinio upravo bogomdanim poklonom, koji bi, tako nenamjerno, u svoj svojoj bahatoj gluposti, konačno trebao ljudima otvoriti oči, i koji bi ih, konačno, mogao nagnati da prestanu tako slijepo vjerovati u ljude oboružane jedino prevelikim egom, ali, i ja sam isto tako naivna, zaboravljam da čovjek vidi samo ono što želi, a monkey does what monkey sees.
A sad, sad je došao onaj trenutak u kojeg moram uguzinjati jedan citat, koji me posebno raznježio u ovo predizborno vrijeme, veli vako: Prema svakoj vlasti neraspoloženi seljački narod, bez upornosti i prave radinosti, lako poveruje da će preko noći, promenom vladaoca, a ne mukotrpnim i upornim trudom, iz bede se izvući. Dotični citat opisuje stanje u susjednoj državi prije drugog svjetskog rata, pretpostavljam da me najveć ganula bezvremenska dimenzija dotične misli, primjenjiva za sve ljude ovih prostora. Pa voljeli oni više ije, ili samo lenjo razvlačili eeee, ne razlikuju se baš u suštini svoje gluposti.
Jednostavno, nema tu sreće, nema tu pomoći.
*kampanja, u Istri, poć u kampanju, znači otić raditi na njivu, obrađivati zemlju, eto, čist zanimljivosti radi... :)
Oznake: egotriperi
04.01.2015. u 10:07 | 10 Komentara | Print | # | ^