Dobila sam posao. Opet. Bio je to nesretan jedan dan kad me pozvalo na razgovor, taman prije ljetnih godišnjih, i neki loš predosjećaj, i sve se poklopilo, i od petminutnog brzinskog razgovora ostalo je samo pitanje: a možete li početi raditi sutra? A mogu... Navodno je stiglo 200 prijava. Ali se nije baš poklapalo radno iskustvo i raspolaganje. I naravno, nedostatak sitne dječice doveo me u još jednu prednost pred živahno naivnom omladinom.
Neki misle da je to taj početak izlaska iz recesije, ja mislim da je to posljedica izlaska mladih i sposobnih iz zemlje, ali u zadnjih godinu dana često su me zvali na razgovore za posao. Godinama prije toga se nisu udostojili ni odgovoriti na prijavu...a sad sam, eto, postala poželjna pod stare dane.
Mladi kolega s ex posla uspio je u međuvremenu odbjeći u Irsku. Navijala sam za njega. Da ode čim prije. Gledanje njega i njegovog života radilo mi je, ni krivoj ni dužnoj, neki oblik mučnine od života. Da netko tako vrijedan i bistar i pomalo nadaren, već pet godina rmpa za održavanje podstanarskog životarenja a na posao se šverca u javnom prijevozu. Čovjek u najboljim godinama, suprug i otac s prosječnim radnim mjestom nije u stanju platiti pokaz nego se šverca kao srednjoškolac. Godinama. Onda je, bogufala ulovio žniru. Onda nam se javlja tu i tamo. Čudi se životu. Naravno, jednom kad se navikneš da ti gazdabogotac umjesto dobro jutro krene urlati: koj moj kuraaac o životu ti znaaaš...onda ti mora biti čudno kada otkriješ da na novom poslu postoji obrazac kojim možeš prijaviti svakoga tko na tebe digne glas. Ej, digne glas. Kako se podizanje glasa nakon više godina urlanja i spominjanja pički kurčeva strina materina uopće može prepoznati? Pa se čudi onda svojem novom podstanarskom stanu. I etiketama i najljonima koje ljušti sa novih aparata. Nakon što je godinama živio u rupčagi iz koje je skoro ispao s petog kata nakon što je pokušao spustiti roletu. Pokvarene vodokotiliće i ostale instalacijske probleme da ne spominjem. Pa se čudi onda jer su mu dijete u školi dočekali ravnatelj, profesorica i osobni asistent koji će biti sveprisutan sve dok dijete ne svlada jezik i dok se ne socijalizira. I svo troje se cijelo vrijeme smješkalo i pokazivalo znakove srdačnosti i dobre volje. Pa se čudi onda zašto su patike u inozmestvu tri puta jeftinije nego kod nas. Ne čudi se što ga na poslu gaze nemilice. Mora raditi i nema kafenisanja. To mu ne pada teško. Jer je navikao. Da radi ko stoka, da se urla na njega i da mu se govori da je kreten i pička materina, i onda da se šverca kući u tramvaju iz kojeg ćiri gore na nebo i gleda avijone i misli kako se neki ljudi voze avijonom, a on... teška šljaka ne pada u Irskoj teško, zato jer je navikao, mora se još naviknuti da je u dva mjeseca napredovao koliko kod nas nije u pet godina mogao ni zamisliti. Samo to čini tu neku razliku između onih koji su vani pronašli med i mijeko i onih koji su pronašli samo teško razočarenje. Ovi prvi su ovdje pokušavali preživjeti, oni drugi su životarili od roditelja, rođaka i sezonske šljakice. Nisu nikad probali raditi za stvarno.
S jedne strane bila sam silno sretna radi ex kolege, s druge, silno me trefilo to saznanje kako baš, ono, najbolje odlazi, i kako stvari stoje, nikad se neće ni vratiti, i kako, ono, šta to uopće ostaje onda nama ovdje? Grozna šljaka kod groznih privatnika za sitne pare, ili ideja da smo super prošli jer smo se uspjeli prikopčati na državnu sisu a pritom nismo nastavničko ili odgojiteljsko dno dna. Ili utjeha da što više njih sposobnih ode, to će više biti lošeg posla za nas. Ili zaključak da kad nisi dovoljno ambiciozan da mrdneš guzicom za boljim životom, tko te jebe onda, uostalom. Ćuti i trpi.
I da, eto, dobila sam posao. Nije mi to bio najsretniji dan...
Post je objavljen 22.09.2016. u 22:41 sati.