Ponedjeljak je. Mužjaku prvi radni nakon popriličnog godišnjeg. Dakle, radni ponedjeljak. U tu svrhu sam sanjala da opet radim u staroj firmi, gdje samo nižem neke pregoleme greške za greškom, i da te greške firma više ne može pokriti, nego samo plovi u propast. I taj neki osjećaj krivnje. Ustvari sam jedva dočekala ovaj ponedjeljak, to zato da mužjak ode na posao i da ostanem sama i da počnem raditi, svašta nešta. Mladunče je još uvijek na moru i još uvijek nije donijelo onaj osjećaj rutine svakodnevice, ustajanja, ručka i popodneva. Nisam tip od rutine. Ustvari, još uvijek nemam pojma kakav sam tip. Sve to ovisi o tome koji su dani u mjesecu. I o tome kako se uspješno mogu naviknuti na mučnu rutinu i pritom uopće ne razumijeti da mi nije dobro. Sinoć sam zaružila s detektivkom helen miren, mnogo volim helen miren kad glumi detektivku, čini mi se to vrhuncem feminizma, kad neka tako samouvjerena gospoja vlada muškim teritorijem, onako, pomalo filmsko vještački, ali opet. Ljetos sam farbala zid od nekog kafića. Sjedili su tamo i neki moleri na kafi, zapela im je kafa od prizora gospoje koja im uzima posao, samo tako. Zid je ispao dobar, moleri ne bi nikad uspjeli tako dobro to učiniti, ali to je zato jer oni nisu slikari, nego samo moleri. Iz onog mladenačkog druženja s ekipom koja je studirala umjetničke izričaje po venecijama, zapamtila sam njihove najgore strahove, a to je, jednom, kad završiš akademiju, pa da spadneš na to da farbaš zidove. Gore od toga nije moglo postojati. Veći promašaj, sramota i poniženje. Ne uspjeti kao slikar sa svojim izričajem, nego spasti na taj primitivni zanat, gdje te priglupi ljudi s novcima tretiraju kao molera. S druge strane, prijateljica koja ne slika po zidovima, nego prava ulja na pravom platnu, poslala mi je prepiske s naručiteljicom nekih njenih slika, gdje je akcenat postavljen u naručiteljičinoj sitničavoj ideji kako se naručene slike moraju jako dobro složiti s već kupljenom sofom. Nijanse boje i to. Ak se nijanse ne poklope, onda slike neće biti kupljene. Nakraju, i sva se ta umjetnost svodi na umješnost umjetnika da se nametne. Dali je, navodno, u tu svrhu pišao sam sebi u bradu, svidjelo mu se to kod jaraca, oni se tako označavaju i smrdljivo vladaju teritorijem, a vladanje teritorijem je, nakraju, jedino čemu težimo. Na našem teritoriju trenutno vlada kaos, to jer mužjak farba drvenariju uljenim bojama, koja se dugo suši, pa su prozori otvoreni, i sve je od njih odmaknuto, i tako ćemo par dana. Ja ne farbam drvenariju. To zato jer ne bih mogla izdržati a da na njoj ne promijenim boju. Neki poremećaj, vjerojatno.
Jutros sam se probudila nevjerojatno rano, sve u namjeri da radim svašta nešta, nakraju sam samo, tako, skroz zbrkana. Počela sam prijavljivat neke fotke, prebacila se na fejs, pa na vocap, pa se sjetila da nisam platila mobitel, uzela token od zabe i sjetila se da bi mogla malo pisati blog. Čini se da sam uzbuđena. Još uvijek nisam stigla pročitati enefov berlin, osim par zadnjih postova, počela sam, ali me odnijelo nešto drugo, o svojim doživljajima trotjednog života na konstantnom putu pisat ću jednom, možda, sinoć sam sanjala da sam na starom poslu, ali to je super, jer sam sve dane prije sanjala da smo na putu i da sam se probudila u nekoj nepoznatoj sobi u nekom dvorcu, i obično bi mi trebalo par dobrih minuta gledanja po sobi, dok bih shvatila da roba što visi na zidu nisu arkade, i da nismo negdje gdje ne znam gdje je wc, nego da smo doma, na svojem, kakti, teritoriju...
Idem sad, dan je tek počeo, a još si ga nisam dovoljno zakomplicirala...
Post je objavljen 24.08.2015. u 08:40 sati.