Ima jedan tip, tako, sve što radi je sjedi i leži, a tjedno zarađuje i do sedam tisuća kuna! Ponekad mi odvuče pažnju od onog što pogiba uskačući u kamion, ali ne dovoljno za jedan klik. (osim sada, kad sam u lijenosti morala ić na link, e da bih kopirala cijeli taj sukus njegovog života) Još uvijek ne znam kako tom tipu uspijeva zaraditi sjedeći i ležeći, iako, većina danas zarađuje sjedeći, i nemam pojma što je presudilo onome s kamionom, vjerojano ručna kočnica i slaba procjena skoka, no, događa se i mačkama, ima cijela jedna plejada filmova s padajućim mačkama, koja konkurira plejadi s bebama u svim pozama, ima svašta nešta na tom svijetu.
U mene prošao onaj pik. Ostarjeli hormoni u strmoglavom opadanju, dovoljno da mi objasne kako sam niškoristi, kako sigurno nikad više neću naći posao (to što nemam baš neke pretjerane želje za naći si posao, ne pomaže baš puno u traženju), i kako sam jednostavno, loša, i bzvz, i vrijeme pregazilo, i što si još mogu umišljati u svemu tome. Nema dovoljno energije ni da se nešto sekiram, ni uzbuđujem oko toga. Jednostavno, tako je. Ne da mi se natjecati, ne da dokazivati.
Osmislila sam si zato tjedne obaveze. Jedan dan trčanje, drugi dan yoga, ona teška od sat i nešto. Tako da imam čime opravdati umor i malodušnost. Imam interneta, imam pametne strojeve, mogu si svaki dan pozvati u stan učiteljicu yoge koja se rasteže na dalekoj i sunčanoj Goi, mogu mjerit koliko dugo i brzo i sporo trčim, i mogu učiti pet stranih jezika odjednom, sve džaba. U džaba se pretvorilo i ono od čega sam nekad bila zaposlena, cijeli svijet stremi postati jedno veliko volontersko džaba. S Finskom na čelu. Ustvari, nemam ništa protiv toga. Čak, štoviše, dapače, bilo bi to baš lipo, lipo, ustvari, da stvari koje radimo, radimo od gušta, ne od sile. Nasilu da samo idemo trčat, ili u teretanu, jer tijelo nam još uvijek nije evouiralo toliko da mu može biti dobro od ničega i samo lipoga....
Post je objavljen 07.12.2015. u 15:15 sati.