Netko je jednom, pa čak i na ovim blog prostorijama, mudro rekao da nisu se oni borili i umirali za ovaku zemlju, za ovo što sebe pokušava predstaviti slobodoumnom, višenacionalnom, s jednakim pravima za sve nacionalne, vjerske, i ine manjine nego, upravo za onaku, etnički čistu, bijelcrvenbijel kockastu, katoličku, u kojoj muškarci s brkovima, na najtvrđem kamenu pjevaju o stoljećima otkad im, tko zna čiji, preci dišu, a žene smjerno rađaju i, uglavnom, poslušne su.
I kako takvu zemlju nisu uspjeli dobit, naime, netko im je podvalio i počeo prodavati priče o nekim tamo izopačenim manjinama i njihovim pravima, primoralo ih je to onda da se bore i dalje. Brkati muškarci i njihove lobotomizirane ženke. Neprijatelja nekih u ovom trenutku ni nemaju, jer oni koji se s takvom zemljom nikada nisu mogli pomiriti, oni su ionako iz nje odavno odselili. Mudro, šutke i bez borbe.
A oni koji se još uvijek nisu odselili, a eno ih tamo, u čudnoj zemlji Istri, gdje su dvojezičnost na tablama, vrtići i škole na jeziku manjina, još tamo od one strašne zemlje čije se ime ne spominje, sasvim normalna stvar. A za one koji frkću da i nije neka fora furati se na jezik jedne mnogoljudne i napredne zemlje kao što je Italija, valja napomenuti da u čudnoj zemlji Istri postoje i škole za albanske manjine. Albanski sam po sebi nije neki atraktivni jezik, nije baš nešto na što bi nealbanski roditelji upisivali svoju djecu, kao što su ih običavali upisivati u talijanske, sve u nadi da će kod susjeda naći sebi bolji život, pust`mo sad te promućurne odluke, činjenica je da kad određena manjina postoji, onda ona ima svoja prava. Po tom nekom Ustavu.
A kad pišem sa velikim slovima, pa vidim to veliko U na Ustavu, odmah me to odvede na neku stranputicu.
Ili, ehm, pa skoro da bi se moglo reći da uopće ne...
Post je objavljen 17.11.2013. u 20:13 sati.