Ima ona neka igra na fejspjuku, treba sedam dana pisati pozitivne izjave, fora mi je to, tim više što imam problema s pozitivom sve više i više, Luise Hay, kraljica komercijalnog pozitivizma, započela je svoju karijeru duhovne voditeljice u svijet pozitive nakon što je napunila četrdesetu, što sam starija to mi se, sve više, čini nevjerojatnim krenuti u svijet boljeg i nikad tako ispunjenog života, a istovremeno zagaziti u tu neizbježnu eru psihofizičkog propadanja, ali negdje na rubu pameti, čini se, isto tako neminovnim i jedinim izlazom ili "spasom" od makar tog fizičkog propadanja, odvojiti duh od tijela i raditi samo na duhu, a tijelo neka slijedi, ili neka propadne, ili to već što ima za činiti, neka čini...
Na tom istom fejspjuku našla sam si novu muzu za inspiraciju i stolkanje, išle smo zajedno u srednju školu, nismo nikad kliknule, to nije neko čudo, ionako klikćem jednom u stogodina, no, vidim sad da je od one trapave antisportske pojave, pretvorila se u učiteljicu yoge i da izgleda kao sto gromova, i jednostavno, obožavam njene fotografije na kojima ona, s blaženim osmijehom, dubi na trepavicama, a ispod poluzastrašujućeg i divljenja vrijednog prizora zapetljanih ruku i nogu i odakle, pobogu, viri ova glava, stoji neka istočnjačka mudrost koja uljepša dan. Ili trenutak. ili nanosekundu. Divim se onda istovremeno, i nevjerojatnoj gipkosti uvježbanog tijela, i njenoj hrabrosti da povezuje sebe s nekim istočnjačkim porukama o svjetlosti, beskonačnosti, snazi, volji, miru i ljubavi.
Ne bih se to nikada usudila. Stati tako hrabro iza tako neke žestoke poruke.
Vjerojatno zato nismo nikada ni kliknule.
Vjerojatno zato i nemam tako gipko tijelo nego se naručujem u kiropraktičara da mi objasni zujanje u ušima ono jednom kad sagnem glavu na duže od minute.
Vele da je povezanost tijela i uma najčešći razlog svim našim boleštinama, i to kad boli vrat, obično je povezano s nemogućnosti korištenja istog, elem, ako se vrat ne mrda, ako je okrenut u samo jednom smjeru, onda se ukoči.
U zadnje vrijeme, primjetila sam, okrenuta sam samo na prošlost. Javljaju mi se slike sela mojeg maloga, šetališta pored mora, gluposti neke, totalno bezvezne.
Frustrira me malo, možda i malo više nego što si želim priznati, ne znam jel ispred mene nema ničega zato jer ne gledam ispred sebe, pa ne mogu ni vidjeti ima li ičega, ili gledam unatrag upravo zato jer se naprijed nema što vidjeti.
Imam, taj neki, posao, o kojem nikad ne razmišljam, sve što mi je bitno jest da znadem u kojoj sam smjeni, tek toliko da ne osvanem tamo u krivo vrijeme. Onda odem na posao kao neki zombi koji je nekamo krenuo, ni sam ne znajuć zašto, pa onda jednom kad stignem, taj me dio posebno fascinira, čak i fizički prisutna na poslu, uopće ne razmišljam o poslu. Dobivam tamo neke zadatke, oduzmu mi par minuta samoorganizacije, i onda se nastavim baviti sa slikama u glavi, šetalištem, morem, nebom, nekim ljudima selamaloga, tu i tamo promasiram vrat i pripazim da uspravno sjedim.
Posao mi je ubibože dosadan i ne traži nimalo napora i aktivnog sudjelovanja.
Trebala bih napisati nešto pozitivno o tome.
Imam posao.
Ubibože nezahtjevan.
Ne, ubibože nije pozitivno.
Imam posao.
Imam pravo na godišnji.
Danas Mužjak ima rodjendan.
Zaboravila sam na njegov rodjendan, što je jako pozitivno, jer to znači da ne primjećujem da je sve stariji, i da skroz poštujem njegovu odluku da ne radi strkufrkupaniku oko svojeg rođendana.
U tu svrhu, Mužjak je napravio bogati ručak i odlučio se samoozlijediti bacanjem vrele zdjele po balkonskim pločicama. Pločice su preživjele, vatrostalna zdjela takodjer, a bilo je i nekih namirnica u ledenici s kojima si je mogao sanirati ozljede od opekotina.
Što je sve pozitivno.
Imanje i blagostanje.
Trebala bih nabrojiti barem tri pozitivne stvari.
Došlo nam je psetance na čuvanje.
Što je pozitivno jer vani pada kiša, a vani je psetancetu wc, i to je jedini način da se ukućane potjera iz kuće da malo prošeću po zvježem zraku.
Treća pozitivna stvar.
Osjećam da bih danas u nekom trenutku mogla početi plakat.
Što je jako pozitivno, jer imam neki poremećaj od kojeg nisam plakala desetljećima.
Trebala bih ovo zapisivanje pretvorit u svakodnevno silovanje na pozitivu.
Kao one žene kada ih udaju za ljude koje ne vole, pa onda one nakon jebanja i rađanja, pomalo počinju osjećat nešto za tog čovjeka, kojeg nikad nisu voljele.
Sve to sranje samo je stvar treninga i navike...
Post je objavljen 22.02.2015. u 15:58 sati.