Zima je najhladnije godišnje doba
i to nije pogrešno ste odgovorili na sigurnosno pitanje!!!
Ima tako te neke serije koje je odabirao Đelo, u kojima se govori o evoluciji ljudiju, ljudstva, neandertalca i svega ostaloga što živi diše jede sere, i onda me tako ponese ta neka ideja vječnog života, na trenutak se učini da život doista jest jedan veličanstveni i vječni neprekinuti krug, i da smrt uopće ne postoji, postoji samo milion tjelešaca koja se kroz vrijeme mijenjaju, i kad se gleda tako kroz kameru koja ubrzava tisućljeća u sekunde, onda mi se učini, natrenutak, beskrajno i silno žao da u tom nizu nisam nikad sudjelovala, jer čini se tada taj život tako silno veličanstven, dok smo mi u njemu tako silno malecki i apsolutno nebitni. Ne postojimo uopće, čak i dok nam se čini da postojimo, samo smo neki mali pršljenčići koji se nastavljaju na stare, a iz njih izlaze novi. Pa me sve to tako onda ponese. Pa se onda sjetim kakve se sve kreature uspijevaju razmnožiti, pa me sve to onda splasne. Život se onda učini pomalo precijenjenom stvari. Pogotovo kad nije odabran od Đelota.
Ponekad, onda samo opet poželim doživljavati život onako kao dijete, po prvi se puta veseliti i čuditi svemu, možda, ako doživim još pedesetak ljeta na ovome svijetu, u kojima ću uspjet sve pozaboravljat, pa će mi onda sve biti novo, ali doživljeno sa starim čulima, nikad, ustvari, to nije to, sve je to samo privid i tako i ovako i onako.
Pomislila sam prije neki dan promijeniti energiju, uloviti se ukoštac i bez imalo perfekcionizma i inspiracije, sa svime što mi tako zaglavljeno stoji na čekanju, i uspjelo je, energija se pokrenula i u roku od pola dana dobila sam zamolbe za tri usluge. Ne znam što je bilo prije. Predosjećaj da će doći zamolbe, pa onda brundanje, ili su zamoble došle pozvane od brundanja. Može se tumačiti i tako i ovako i onako. Kao sve drugo.
Ali sve ono moje na čekanju... i dalje čeka.
Oznake: plaža
15.12.2015. u 18:50 | 2 Komentara | Print | # | ^