susret
uspjele smo konačno, nakon skoro sedamnaest godina. naći se. uživo. nakon godine i pol dogovaranja. virtualno. nije da smo svaka na svojem kraju svijeta, osim, ako je ova omanja samozvana metropola cijeli svijet. e, onda jesmo.
sjedila je tako i čekala u kavani, znala sam da će izgledati posebno, zato jer je uvijek bila posebna, zato jer ja volim posebne. nije ona, naravno, posebna zato jer ja to volim, nego se volim lijepiti za posebne, više nego za obične.
svako je poseban. da, naravno....
onda se polagano okrenula i još polaganije krenula ustajati sa stolice. nekad živahni pokreti zaustavljeni u pažljivim kretnjama nježne bake. taj mi je prizor danas poklonjen na duboko urezivanje u moždine. ganulo me. ustvari, nije ona uopće baka, još uvijek ima tako mlado i nježno lice, a i jenifer lopez je starija od nje pa izgleda daleko od bake, doduše, nismo danas snimale spot niti ga fotošopirale, ali opet... kao da je bilo jučer živahna mulica, jutros nježna i oprezna bakica.
onda je počela vikati na mene. da zašto hodam svijetom tako polusijeda i neofarbana, kad sam još uvijek mlada i kad mogu još uvijek tako izgledati. kao mlada. argumenti da je to moja kosa i ako ona želi tako izgledati, da nemam ja tu što sad izvodit, nisu palili. mladost se, u današnje vrijeme, protegla daleko u korijen sijede kose, nategla je kapke i podigla sise, i nema više nikakvog argumenta zašto je otjerati od sebe.
mladost...
onda smo se pokušavale prisjećati. sjećanja se, kažu, brišu i mijenjaju svaki puta kada ih ponovno pozivamo, mnogo smo toga u zadnjih tridesetak godina izmijenile, čini se. nisam se mogla sjetiti kraj koga sam u srednjoj sjedila. prazno mjesto na klupi kraj mene. nije bilo, sigurno, ali eto, godine su pobrisale nekoga s te klupe. možda je to upravo bila ona. nikad nećemo doznati, jer se ni ona nije mogla sjetiti. 26 godina otkad smo čkomile u tim klupama, 16 i kusur godina otkad smo se zadnji puta vidjele.
obećale se viđati češće. od nove godine, naravno. tek toliko, da nam ta nizbrdstrmopižđujuća putanja ne promakne. i ne izazove opet neki šok. za godinu koju...
obećale se farbati, smršati i učiniti sve. od godine nove...
Oznake: 1989
17.12.2015. u 21:37 | 1 Komentara | Print | # | ^Zima je najhladnije godišnje doba
i to nije pogrešno ste odgovorili na sigurnosno pitanje!!!
Ima tako te neke serije koje je odabirao Đelo, u kojima se govori o evoluciji ljudiju, ljudstva, neandertalca i svega ostaloga što živi diše jede sere, i onda me tako ponese ta neka ideja vječnog života, na trenutak se učini da život doista jest jedan veličanstveni i vječni neprekinuti krug, i da smrt uopće ne postoji, postoji samo milion tjelešaca koja se kroz vrijeme mijenjaju, i kad se gleda tako kroz kameru koja ubrzava tisućljeća u sekunde, onda mi se učini, natrenutak, beskrajno i silno žao da u tom nizu nisam nikad sudjelovala, jer čini se tada taj život tako silno veličanstven, dok smo mi u njemu tako silno malecki i apsolutno nebitni. Ne postojimo uopće, čak i dok nam se čini da postojimo, samo smo neki mali pršljenčići koji se nastavljaju na stare, a iz njih izlaze novi. Pa me sve to tako onda ponese. Pa se onda sjetim kakve se sve kreature uspijevaju razmnožiti, pa me sve to onda splasne. Život se onda učini pomalo precijenjenom stvari. Pogotovo kad nije odabran od Đelota.
Ponekad, onda samo opet poželim doživljavati život onako kao dijete, po prvi se puta veseliti i čuditi svemu, možda, ako doživim još pedesetak ljeta na ovome svijetu, u kojima ću uspjet sve pozaboravljat, pa će mi onda sve biti novo, ali doživljeno sa starim čulima, nikad, ustvari, to nije to, sve je to samo privid i tako i ovako i onako.
Pomislila sam prije neki dan promijeniti energiju, uloviti se ukoštac i bez imalo perfekcionizma i inspiracije, sa svime što mi tako zaglavljeno stoji na čekanju, i uspjelo je, energija se pokrenula i u roku od pola dana dobila sam zamolbe za tri usluge. Ne znam što je bilo prije. Predosjećaj da će doći zamolbe, pa onda brundanje, ili su zamoble došle pozvane od brundanja. Može se tumačiti i tako i ovako i onako. Kao sve drugo.
Ali sve ono moje na čekanju... i dalje čeka.
Oznake: plaža
15.12.2015. u 18:50 | 2 Komentara | Print | # | ^što reć
Osim što se junački borim s onim kolačićima i slažem se koje epidemijski divlja po ekrančiću i dozvoljava samo kukavičke manevre, još mi i objašnjava da je otkrilo kako pišem srpski, pa baš lepo onda, šteta samo što bloghaer ne dozvoljava opciju ćirilićnog pisma, inače bih i to ubacila, čist onak...
Oznake: prvi red uz more, naravno
08.12.2015. u 21:58 | 1 Komentara | Print | # | ^:
Ima jedan tip, tako, sve što radi je sjedi i leži, a tjedno zarađuje i do sedam tisuća kuna! Ponekad mi odvuče pažnju od onog što pogiba uskačući u kamion, ali ne dovoljno za jedan klik. (osim sada, kad sam u lijenosti morala ić na link, e da bih kopirala cijeli taj sukus njegovog života) Još uvijek ne znam kako tom tipu uspijeva zaraditi sjedeći i ležeći, iako, većina danas zarađuje sjedeći, i nemam pojma što je presudilo onome s kamionom, vjerojano ručna kočnica i slaba procjena skoka, no, događa se i mačkama, ima cijela jedna plejada filmova s padajućim mačkama, koja konkurira plejadi s bebama u svim pozama, ima svašta nešta na tom svijetu.
U mene prošao onaj pik. Ostarjeli hormoni u strmoglavom opadanju, dovoljno da mi objasne kako sam niškoristi, kako sigurno nikad više neću naći posao (to što nemam baš neke pretjerane želje za naći si posao, ne pomaže baš puno u traženju), i kako sam jednostavno, loša, i bzvz, i vrijeme pregazilo, i što si još mogu umišljati u svemu tome. Nema dovoljno energije ni da se nešto sekiram, ni uzbuđujem oko toga. Jednostavno, tako je. Ne da mi se natjecati, ne da dokazivati.
Osmislila sam si zato tjedne obaveze. Jedan dan trčanje, drugi dan yoga, ona teška od sat i nešto. Tako da imam čime opravdati umor i malodušnost. Imam interneta, imam pametne strojeve, mogu si svaki dan pozvati u stan učiteljicu yoge koja se rasteže na dalekoj i sunčanoj Goi, mogu mjerit koliko dugo i brzo i sporo trčim, i mogu učiti pet stranih jezika odjednom, sve džaba. U džaba se pretvorilo i ono od čega sam nekad bila zaposlena, cijeli svijet stremi postati jedno veliko volontersko džaba. S Finskom na čelu. Ustvari, nemam ništa protiv toga. Čak, štoviše, dapače, bilo bi to baš lipo, lipo, ustvari, da stvari koje radimo, radimo od gušta, ne od sile. Nasilu da samo idemo trčat, ili u teretanu, jer tijelo nam još uvijek nije evouiralo toliko da mu može biti dobro od ničega i samo lipoga....
Oznake: plaža
07.12.2015. u 15:15 | 3 Komentara | Print | # | ^<*>
Što se trenutnog stanja u prirodi i društvu tiče, super mi je drago da je predsjednica upisala se u školu, ona mi od svega najveć liči na ono kad si nabaviš za po doma neko hiperaktivno štene, koje silno želi biti korisno i silno se želi dokazati, a nitko ga ne razumije, jer je svima dovoljno samo to što je dlakavo i slatko, pa onda od tog silnog nerazumijevanja štene nikad ne dobije neki korisni posao, nego si ga mora samo smislit, pa onda stradavaju cipele, papuče, namještaj i tapete. Tkogod da je bio taj savjetnik/ca, koji je poslao precjednicu u školu, e vala, svaka joj/mu čast.
I super mi je drago to što se foteljaši prepucavaju i ne uspijevaju dogovoriti i još bih da to potraje koju godinu dana, jer bi toliko vremena valjda trebalo biti dovoljno i onoj neinteligentnoj većini da konačno shvati, kako za normalno funkcioniranje normalne države, nisu zaslužni debeli i nesposobni foteljaši u politici, nego oni neki drugi, stručnjaci u svojem poslu, koji rade svoje stručne poslove. Kolikogod vremena da je potrebno da se to shvati i prihvati, nek potraje. Bilo bi dobro.
Čini se kao da je sve dobro.
Ovulacija.
I svim teroristima i raketama i opasnostima uprkos i unatoč, idemo na put. Svoj straj od avijona nećem spominjati. Ionako, nikad ne idem u crkvu, ne obraćam se bogu, osim u avijonu. Krasni su to sati za duhovne monologe...
I došla je zima. Kilava neka, ali tu je. Toliko o prirodi.
Oznake: plaža
04.12.2015. u 20:34 | 8 Komentara | Print | # | ^********
Ne volim prisile. To kad netko kaže da moram biti sretna i dijeliti osmijehe, poljupce i poklone samo zato jer je prosinac, najsliči mi je onome kad kažu da žena mora nositi maramu, feredžu ili suknju samo zato jer je žena. Prednost prvog slučaja jest jedino u tome što kratko traje. U obadva slučaja, uvijek nađe se netko tko baš voli dijelit poklone i tko baš voli nosit marame i tko će se zauzeti u obranu tradicije, u obadva slučaja, ne volim prisile. Sretna sam kad sam sretna i kad to nešto dođe iznutra, samo od sebe, ili od hormona, ili čega već, ali od novogodišnje reklame s nacerenim ljudima, nekako mi ne dolazi sreća. Dapače. Pridodajmo tome i bombardiranje petardama, i sreća bježi još dalje. Pridodajmo tome svu oni rijeku nadrkanih ljudi koji se u to, tzv najsretnije doba voze cestama i guraju u šopinzima, rekla bih da baš, ono, nisam usamljena u lošoj reakciji na prisilu. Ali, eto. Život u krdu traži neke ustupke. Krdo je sigurnost. Usamljenost je izloženost i opasnost. Usamljeni smiju biti samo predatori, lovina nikako. Zakoni preživljavanja...
.I.
Sjedim tako u tjeskobi i razmišljam o drogi, ne zato jer sam ovisna, ne zato jer bih postala ovisna, ne drogiram se uopće, ali svakako bi mi dobro došlo neko sredstvo za odalečenje tjeskobe, ne znam otkud je došla i što tu radi, osim što me bezveze guši, i dosadna je skroz, i svakako bi mi neko sredstvo dobro došlo... Ovako, moram izać van i trčat po hladnoći i opet pokupit neku upalu nečega i opet završiti na nekim antibioticima protiv upale nečega, i opet sjediti zajedno s tjeskobom, i sve tako u krug, i ne, od marihuane mi samo bude gore, jer ona tjeskobu pretvara u suicidalne misli, (marihuana je samo najnovije marketinško otkriće i ništa više od toga) treba mi nešto, da ubije to nešto, zadovoljština...
Oznake: egotrip
03.12.2015. u 10:29 | 1 Komentara | Print | # | ^,
Imala sam nešto pametno za reći, ali to nešto je pobjeglo, uvijek pobjegne. Još jutros je bilo tu, ali eto više nije. Pa sad nemam ništa, osim potrebe za trkeljenjem. O nečemu. Što želim da bidne pametno, a znadem da neće. To je valjda ta igra između mogućnosti i htijenja i babi se snilo/htilo/ostvarilo. Sve su to prividi u glavi. Mladunče mi je danas puštalo muziku. S mobitela na linju, s linije u zvučnike, pa u uši i mozgove. Strašno je to, ustvari. To kad pokušavam nešto raditi, pa se svaku malo prekidam. Što pogledima na mobitel, što skakanjem na te takozvane društvene mreže. Tako i mladunče piše svoje zadaće. Deset minuta virtualnog druženja, pa tri minute koncentracije na zadatke. Današnjem pomlatku još je i teže, ustvari, oni su virtualno puno društveniji i svi žive u svojim malenim kutijicama, vocap i vajber grupicama i tamo se zabavljaju. Meni je ljudiju pomalo već i stvarno dosta, uživo odavno, a sad pomalo i ovako, u virtualnom obliku. Pa se lakše odalečim i mogu potrajati duže od tri minute a da ne trčim natrag u svoj mali virtualni svijet.
Muzika je bila dobra. Podsjetila me na mladost, i podsjetila me i na starost, bila je stvarno dobra, ali nije me pogađala, nije me ni u što tjerala, samo je bila dobra. Današnjoj mladunčadi svakako mora biti teže, toliko impulsa, sa toliko svih tih strana....