.

razmišljam o ubijanu blogolika, razmišljam o gubljenju vremna, razmišljam o stvarnostima i prividima, ali sve, onako, ovlaš, površno i u magnovenju (magnovenje mi je najdraži od svih laso roman izraza), razmišljam o sebi, o njoj, nama, njima, ne razmišljam, ustvari, sve je to samo jedna zbrka impulsa između osjetila i razbacanih slikica, jedno 70 posto dnevnog vremena potrošim sa slikama iz prošlosti, jedno 0,1 posto čuđenju zašto nisam u sadašnjosti, ne znam gdje su ostali postoci nestali, čišćenje, spremanje, kuvanje, zombijarenje, nešto tu fali, stalno nešto tu fali...



Oznake: odoiza

27.11.2015. u 10:43 | 8 Komentara | Print | # | ^

I opet

Dobim tu neku preporuku od te moje savjetnice za zapošljavanje da se javim na neki bzvz posao s kojim veze ima jedino moja diploma, a sve ove godine koje sam utukla na posao koji nije direktno povezan s istom diplomom, na birou se jedva priznaju, jerbo oni neke stvari, koje su nastale mimo našeg vrlog školskog sustava (a milion je stvari u međuvremenu nastalo, jer stvari nastaju u sadašnjem trenutku, a naše školstvo je zaglavljeno u nekom pretpotopnom), uopće ne priznaju da postoje, i onda, kao, ajde, javit ću se na taj bzvz posao, jest da je zamjena, jest da je 4 sata rada tjedno, jest da će mi plaća, koju ću si u ta četiri sata tjedno priuštiti zahvaljujući svojoj visokoj stručno spremi u našem vrlom školskom sustavu, biti manja od mladunčetovog džeparca, ali barem je u susjedstvu, barem neću imati troškove puta. I kao, ono bit ću korisna, samopozudanje i to. I te spike, spike, baš.
I ono, opet.
Nije dovoljno to što smo svi dobili svoj OIB pomoću kojeg nam mogu blokirati sve račune, iskopati iz slijepog crijeva ono što smo prošli tjedan pojeli, izračunati ovulaciju i psihičko stanje svijesti, a ne, ja ipak moram izraditi presliku svoje domovnice. Pazi ono. Pored OIB-a i osobne kartice, treba i preslika domovnice. Papir. Onda. Treba i preslika diplome. Ajd dobro. Diploma je svečano napravljena na A3 formatu, dakle, treba je preslikati negdje u nekoj fotokopiraoni e da je smanje na A4. Ili je preslikati tako na A3 da više uživaju dok si je u dupe budu gurali. Onda, ajde. Treba i napisati životopis. I isprintati i to. Na A4 papiru. Ajde dobro, tako im je lakše da po svim tim papirima buše rupe i guraju u fascikle i skupljaju si prašinu. To je skoro pa razumljivo. A onda. Onda treba i otić na drugi kraj grada, osobno, naravno, jer tamo je zgrada od mirovinskog i tamo trebam podići potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) o podacima evidentiranim u bazi podataka HZMO, odnosno Elektronički zapis. To nešto, što su tako slikovito nazvali Elektroničkim zapisom, treba staviti u kuvertu sa svim onim prvim preslikama. To im je valjda potvrda da sam u evidenciji, ili tako nešto. Nije dovoljno biti u evidenciji hzzo iz kojeg mi šalju te glupe prijave za posao, nego treba biti u još jednoj zgradi. A onda ide vrhunac lakrdije. Dokaz o nepostojanju zapreka iz čl.106. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ne starije od 6 mjeseci. Nešto sam surfala u potrazi za objašnjenjem tog dokaza. Nešto je tome da nisam bila nikada kažnjavana u školskom sustavu. S obzirom da nemam ni dana staža u tom bajnom školskom sustavu, logično je da nisam ni kažnjavana. Ali, ne. Obaveza je da odem na sud i tamo tražim potvrdu o zaprekama iz članka 6. I onda, nakraju, skupila sam sve, jelte, pošta kuverta, markica, lizanje, ljepljenje, slanje...
I onda se sekiravam. Radi glupog sistema, i radi svih tih ljudi koji skupljaju taj neki radni staž u tim raznoraznim zgradama, po kojima se moram šetavati i skupljavati raznorazne papire, koji svi mogu biti skupljeni na jednom mjestu i do kojih bi se svih moglo doći jednim klikom, ali ne, ti neki ljudi moraju dolaziti tamo na to svoje prevažno radno mjesto, trošiti benzin, zrak i onda sjediti za šalterom i onda pružati papire. Njhovo stenjanje, nadrkanciju i mržnju sebe i svih oko sebe neću sad spominjati, zato jer bi svak normalan na njihovom mjestu i poslu, prije il kasnije, morao zamrzit sebe i sve oko sebe. Toliko su bespotrebni, suvišni, a stalno im netko stoji u redu i cima ih za glupe papire. Ali jednog dana, oni se nadaju sigurnoj mirovini, a mi s druge strane šaltera, mi se nadamo da ćemo jednog dana osjetiti zadovoljštinu kad ih nabijemo na svoje seljačke vile.
I tako, umjesto da letam po gradu u entuzijastičnom lovu na papire, ili radim nešto korisno, pišem u nervozi ovaj glupi post. Kao da će mi to pomoć u životu. Imalo...

23.11.2015. u 09:38 | 3 Komentara | Print | # | ^

ja bidala

Imam dva jajnika, jedan lijevo, jedan desno, i jedan mjehur. Mjehur je upaljen. Događa se, s godinama posebice. Imam i antibiotike, na neke peniciline sam, navodno, alergična, na ove nisam. Pijem. Svakodnevno dvaput i disciplinirano. Manje više. Desni jajnik mi je danas objavio da počinje s mirovinom. To je bila, kao neka igra biranja između dva zla. Prvo zlo je da antibiotici ne pomažu nimalo, drugo zlo je da jajnik oće mirovinu. Svoje zlo treba prigrlit i voljeti. Zato jer se vodi pod zamjenicom moje, a koga ćemo voljeti ako nećemo svoje? Lijevi jajnik je, navodno, još uvijek radno aktivan i raspoložen za igru života i mame i tate. Što me čini malkoc ponosnom, jer poznato je da su ljevičari inteligentniji od desničara, a ovo je čisto fizičko materijalno opipljivi dokaz, da u životu naginjem nalijevo. Trebalo bi ustvari, kad su već napravili taj znanstveno dokazani test s inteligencijom, napraviti i još jedan, pod radnim nazivom, da li desničari i ljevičari nastaju ovisno od toga iz kojeg je jajnika jajašce ovuliralo. Možda bismo, sukladno rezultatima testa i podvezivanjem odabranog jajnika, mogli već unaprijed utjecati na ishode političkih izbora. Zvuči puno jednostavnije od analiziranja dnk. A možda, eto, baš u tom grmu leži zec.


Ovog zekota sam nacrtala jučer. Ne mogu se odlučiti jel mi bolji desni ili lijevi. Čak niti koji je uopće desni, a koji je lijevi. Sve ovisno s kojeg se stajališta gledališta gleda. Zekotovog ili monitorovog. Mogla bih se prijaviti na onaj natječaj od bloga, ovaj puta, dala bih sve od sebe da skinem pametnog zuba, ali mrzi me što je na tim natječajima sve uvjetovano bezbrojnim linkovima i klikanjima. Pogubim se već u onoj šumi komentara i nemam više vremena ni volje za gubit se dalje.
Kad se već osvrćem na gubljenje vremena, evo...

Odgledala sam i slatki dirljivi filmić o dresiranom psetancetu i dedeku mrazeku, božićnjaku ili boschičnjaku iz najnovije Bosheve reklame. Moj prvi mobitel bio je Bosh. Smiješni mali preklopni. Moja prva, osobna i samo moja veza sa svijetom. Patetičan događaj. Sad živim s mužjakom u kojeg su skoro svi aparati boshevi. Obećala sam samoj sebi jednom, u budućnosti, samsung frižider i veš mašinu. Tek toliko, da zatvorim krug od mobitela prema veš mašini i natrag. Smiješno. Haha. U reklami ovoj jako me prenula ruka od mrazeka dedeka, na kraju. I ona kost. I beskrajno raznježilo ono psetance, koje onako slatko spava, naravno, to mi je upisano u genima, i radi toga se lijevi jajnik još uvijek koprca, ima li išta slađe od jednog malenog sisavca koji blaženo spava? Ispred malenog sisavca postavljen je veliki poklon, poklon je, ustvari, sasušena koža drugog sisavca, iskočila mi je u primozgu odmah slika drugog sisavca kojeg vode na klanje, i sva strava koju taj isti osjeća, e da bismo mi nakraju osjetili blaženstvo od pogleda na... božić, vrijeme blaženstva i darivanje, vrijeme u kojem najveć i naglasnije vidimo samo ono što bismo htjeli, samo ono jednodimenzionalno, samo lijepi poklop u lijepoj crvenoj mašni i ne želimo, nikako i nikada, doznati, što je, ustvari, zamotano u toj krasnoj mašni. I nije Božić to jedino doba, cijeli život je igra žmirenja i samouvjeravanja, borba nad kontrolom misli, jer misli su karakter a karakter sudbina, sudbinu gradimo sami, nesvjesno, uglavnom, slušamo svoj program, instinktivno, tjerani strahom, vidimo samo monokularno, i samo rijetki primjete one nježne finese, kao što se je, sad već ćelav i debeo, nije da sam i ja neki bogznakaki komad, ali kad ovako nešto pročitam, a ja bih mu, eto, odma' dala, u svojem veličanstveno jednostavnom tekstu, skoro pa dječje naivno, upitao kako je pored samoraznijetog bombaša netaknutom uspjela ostati samo njegova putovnica, bez ikakve dodatne potvrde naših želja za dokazom kako smo bili u pravu, onokad smo se bojali izbjeglica, i kao što se nitko još nije sjetio primjetiti da, iza uzdizanja Putinove čvrste izjave da ubojice će on sam poslat bogu, ne stoji samo njegova, vješto upakirana, želja da pokori svijet preko našeg glupog straha i potrebe za osvetom, to nam je isto, sve je to zapisano u genima, samo oni koji su preživjeli, oni su se uspjeli razmnožiti, preživjeli su samo oni koji su ubijali, ubiveni, oni, eto, nisu, svi mi koji smo živi, u sebi nosimo gene ubojica, iz nekog čudnog razloga tražimo samo moralno opravdanje za ubojstvo, kud ćeš ga naći većega od osvete...


Oznake: Ljetovanje.., ali osvetničko

19.11.2015. u 13:54 | 4 Komentara | Print | # | ^

Ne zaboraviti nikada

Ima na svijetu onih učitelja, iscijeljitelja, prodaju nam tajne, uče nas da se sva zla i bolesti materijaliziraju iz naših misli, jer prvo bijaše svjetla misao pa riječ i onda materija, tako i naši životi, tako i naša zla, i onda, e da bi se riješili tih zala, moramo prvo naučiti oprostiti, drugima, sebi, svima koji su nam napravili rane, i nakon toga, prestati kopati po tim ranama, pustiti ih da se zacijele i zaboraviti na njih, ne bauljati svijetom okrenut unatrag, nego gledati unaprijed i stvarati svoju budućnost, veseliti se. I onda, neki poslušaju pa pokušaju, i onda se javljaju neki s rezultatima, nevjerojatnima, dobrima, neočekivanima. Za nekoga tko stalno kopa po svojim ranama, sam prestanak tog čina postignuće je samo po sebi, koliko tu nastaje samo novog mjesta za neke druge radnje, koliko novih mogućnosti...
No, u onom, pravom, realnom svijetu, tamo nam ne daju da se riješimo svojih rana, tamo moramo svake godine, svakog mjeseca, svakog dana, iznova podsjećati se nekih rana, okretati se unatrag, dvadest, trideset, pedeset, sto godina, uz ono stalno, e da se ne zaboravi, samo da se ne zaboravi, nikada da se na zlo ne zaboravi... Pobogu, čemu? Zašto i za koga? Kome pomaže to što se svaku malo cima i iznova podsjeća na nešto najgore što mu se u životu moglo dogoditi, osjeća li se radi toga bolje? Ponosno? Na što? Na nešto što je bilo je grozno, ali je prošlo, ali, eto, ne smijemo dati tome nečemu da prođe nego se moramo tamo stalno vraćati, kopati po krastama i gledati krv dok se cijedi... zašto? Postoje li nam tom mjestu neki neriješeni računi? Nešto što nismo onda učinili, pa moramo godinama nakon, ne zaboravljati? Zašto to onda nikad nismo riješili? Odradili što treba, stavili ad acta i okrenuli se naprijed. Čisti i spremni na novo.
Svake godine iznova, unatrag pa unatrag, ne razumijem...



Oznake: livada

18.11.2015. u 12:40 | 2 Komentara | Print | # | ^

zlo postoji u svima nama


jednom kad svoje zlo priznamo i prigrlimo, onda smo u stanju razumijeti zlo u drugima, s razumijevanjem otvaramo put ljubavi, ljubav neutralizira zlo, i bilo bi sve to tako jednostavno, samo kada bi se usudili pogledati ravno u svoje zlo, namjesto što samo žmirimo i djetinjasto negiramo...







Oznake: saturn

17.11.2015. u 09:11 | 5 Komentara | Print | # | ^

Madonna zapjevala na francuskom...

Svaki novi dan donosi neku novu i potresniju vijesticu, lepršanje naslovima baš je zabavna stvar, zabavno je i to kako se bog fejspuka brže bolje dosjetio programirati filter franc zastave i kako se isti polijepio na bezbroj profila bezbrojnih ljudi, koji se iz ovog/onog razloga poistovjećuju s ovim/onim, gledajuć sve to, sve se više osjećam psihopatom, iako, mrzim i prezirem zastave, šarene krpe za šareno poistovjećivanje, osjetim nešto loše u predjelima pleksusa svakim pogledom na svaku zastavu, psihopati navodno nemaju osjećaje, možda je ipak sve u redu, makar samo samnom, ako već nije sasvima njima...



Oznake: npr

15.11.2015. u 11:00 | 2 Komentara | Print | # | ^

slavni Hrvati su u šoku

hiperprodukcija nemre proizvesti ništa drugo nego probleme, kako u sadržaju, tako i u naslovu. a ni podnaslovi nisu neko cveće. brige, problemi, prošlost, budućnosti i to. trenutno me najmori upala mjehura. skuhala sam u tu svrhu ljutu juhu od luka, peršina, koromača i čili paprike. deluje. pijem i neki turistički čaj od uve s šri lanke. tko zna što uva znači na šrilaćanskom. možda samo čaj. od trava pored ceste. kaže gugl da uva je provincija, a čaj je crni. nije uvin, dakle, samo je s uve. popila sam ga dovoljno da provedem vikend u stilu razuzdane dvadesetogdišnjakinje. budna i pred ekranom. kupila sam i neke kapi od nekih kora i lišća. kapljem triput dnevno po trideset kapi. 33 je kristov broj. ovo predmenopauzno razdoblje fini je uvod u sve bolesti i nedaće koje tek slijede. svaki dan neka nova borba, neka nova informacija o nekoj novoj bolesti. svejeno, ne mogu se požaliti da sam u životu prošla loše. s nekog svojeg malodušnog stajališta, mogu reći da imala sam sreće. i da je to sve samo to, sreća. svejeno, nikad nisam poželjela dovesti još nekoga u ove naše uklete krugove. ne bih nikad mogla pronaći riječi isprike za život kojeg nekome dajem, a znadem pritom da mora biti oduzet. a ja tu ništa ne mogu. samo slijedim svoj glupi program. mrzim slijedit svoj glupi program. svejedno je, kako god. u svakom slučaju, današnji dan šokirao je slavne Hrvate.



Oznake: playa

14.11.2015. u 16:59 | 1 Komentara | Print | # | ^

krug

Bila su ta dva šarana u ribarnici, dovoljno velika da ispune jednu stiropor gajbu A3 formata, prvi dan su skakala po desetak centimetara u vis, drugi dan su samo tu i tamo otvarala usta i širila škrge, bespomoćno, naravno, nije bilo nikoga da pomogne, dečko ribar rekao je da moćne su to beštije, i da žive tako po dva dana u suhoj gajbi, i da pretpostavlja da će večeras se predati, i da ako ih odnesem sad u savu, da sigurno će zaživjeti i otperjati, pa me onda krenulo, 35 kn kilo, u svakom ih ima barem 5, to je cca tristotinjak kuna mira i duhovno masturbacijskog orgazma radi ta dva života, koja su se bespomoćno koprcala u stiropor gajbi, dok u mojem novčaniku nonšalatno leži njihov ključ povratka u život, u veliku rijeku, u kojoj sada rastu male ličinke i ribice, i koje bi od mojeg uplitanja možda već sutra bile u želucu ovih velikih, glupo je to sve, beskrajno glupo, taj čin oslobađanja beštija i borbe za život, svaka borba za život je nauštrb nečijeg života, i nije fer, nema ničega fer na ovom planetu, jedino čemu se možemo veseliti jest što smo pri samome vrhu ukletog lanca, iznad nas su samo bakterije, i njih isto ubijamo svaki dan, svaki jebeni božji dan kojeg preživimo, znak je, da smo, između svega ostaloga, uspjeli opstati u tijelu, koje je taj dan učinilo genocid nad nekim bakterijama, koje bi nas inače ubile, samo da im dozvolimo, pa čak i oni koji se kunu da jedu samo zrak, travu i ljubav, i oni su masovni ubojice, sve do onog dana dok ih mikroskopi ne pobijede, no, srećom pa nemamo neke empatije prema bakterijama, mrzimo ih, čak, dapače, štoviše, mrzimo sve što ne poznajemo i nije naše, ne znamo, ustvari, zašto to radimo, tako nam je dano, tako smo programirani i ne možemo iz tog svojeg programa nikako izaći, sve više vjerujem da smo samo obični, glupi robotići, koji bauljaju tim svijetom, slijepo sljedeći svoje programe, vidimo samo ono što želimo, čujemo samo ono što želimo, nemamo pojma što govorimo, jer čak iz onog što kažemo, čujemo samo ono što želimo, trčimo jedni za drugima, padamo pod horminima, rađamo djecu i onda se beskrajno divimo tom čudu, kao da smo ga upravo, i samo mi izmislili, kao da ne možemo zamisliti da je, svuda oko nas to jedno veliko čudo, i da su sva živa bića, bakterije uključujuć, jednom morala doći na ovaj svijet i da su jednako veliko čudo kao i naša djeca, kao i mi sami, kao i ono što smatramo svojim neprijateljima, no, programirani smo da ne vidimo svoj program, nego da ga samo slijepo i poslušno slijedimo, i kunemo se u njega, odavde do groba, kad bi samo mogli, mrvičak samo mogli vidjeti, ostale bi nam onda samo dvije opcije, početi se beskrajno diviti svemu oko sebe, ili nepojmljivo užasnuti pobjeći glavom bez obzira, van iz ovog života, van iz ove uklete igre...u kojoj sam danas kupila školjkice, ispričavam im se svaki puta kada ih ubacujem u lonac, glupo je to sve, beskrajno glupo, ako se ne želiš otrovati školjkom, onda je najsigurnije da ju u lonac ubaciš dok je još živa, inače, otkriješ onda na ružan način da bakterije su na samom vrhu prehrambenog lanca, ako ne jedeš dobre školjke, onda ostaneš bez cinka, cink je moćno oružje u borbi kontra ovih s vrha prehrambenog lanca, cinka ima najveć u školjkama i crvenom mesu, ako želiš doći do svojeg moćnog oružja, onda moraš prvo ubiti, to je to, taj život, to sve što imamo... to je to.

Oznake: more

13.11.2015. u 18:01 | 3 Komentara | Print | # | ^

kotrljanje

Imam uvriježeno, duboko ukorijenjeno i naširoko razlistano stajalište, da je politika kvarni biznis, i da u njoj nemre uspijet nego onaj najkvarniji, a pritom u najfinijim manirima upakiran, tek toliko, da se oni dobroćudni i naivni imaju čemu nadati. Pa to drvo tako raste, i lista, i grana se, i ne vidim ni jedan buldožer, ni poplavu, ni sušu na vidiku...
U međuvremenu, na birou se nije promijenilo mnogo toga, u suštini. Još uvijek se moram jednom mjesečno javiti da postojim. Ali ovaj puta smo se malo unaprijedili, dakle, ne moram šetati gradom i stajati u redu za svoj pečatić, nego se samo javim jednim kratkim mejlom uz srdačne pozdrave, i dobim natrag isto tako srdačan odgovor, i to je to. Dakle, mogu slobodno preseliti na Tajland i razmjenjivati otamo srdačnu kurtoaziju s domaćom birokracijom. Što je, dakle, silni informatički napredak u odnosu na, ono nekad.
S druge strane, kolikogod se spretno služili tipkovnicom i monitorom, domaći birokrati još uvijek nisu uspjeli registrirati postojanje nekih zanimanja, od kojeg izdvajam samo web dizajn, npr. (a to znam zato jer sam baš to pitala, jer me baš, eto zanimalo, nakon što mi je ljubazno objašnjeno da mojih 15 godina sjedenja uz fotošopove i ilustratore, također na zavodu niš ne znače...) Situacija je takva da web dizajneri, već više od jednog desetljeća, otvaraju svoje firme, naveliko rade, i čini se da imaju toliko posla e da, baš nitko od njih nema potrebe javljati se na zavod, pa vjerojatno zato ni zavod nema potrebe priznati da to zanimanje uopće postoji. Bespuća birokratskih zakučica, ki će ga vrag znat...
S treće strane, ponekad mi biro pošalje naputak da se javim na neki oglas. U skladu s mojom školskom spremom, koja, igrom slučaja, baš i nema previše veze s mojim radnim iskustvom, ali eto, nema veze, tako oni funkcioniraju. Pa onda na mejl dobijem uputstva kako moram prošarati pola grada, što u potrazi za izvodom iz matične knjige, što u potrazi za dokazom o nekažnjavanju, što u potrazi za fotokopiraonom, što u potrazi za poštom, printerom, kuvertom i markicom. Jerbo, izgleda da se na poslove u državnoj službi nemrem javiti, a da se prije toga ne teleportiram u koje stoljeće unazad. Svem OIB-u i elektronskom građaninu unatoč i uprkos. Dakle, ništa od preseljenja na Tajland, za sada.
S četvrte strane, dobila sam od zavoda i intrigantan jedan poziv na džaba tečaj engleskog jezika. Zanimljivo jedno iskustvo, mora se reć. Poziv na testiranje u osam ujutro. Testiranje u jednoj sobi, ispred sobe buljuk ljudi koji nije stao u onu jednu sobu, a usred sobe mali crnac s kačketom. Predstavlja se kao vlasnik firme koja drži tečaj u suradnji s hazezeom. Poduzetni crnac u srcu metropole. Nije moglo proći, a da jedan hrvat, instant ne označi sebe nesputanim šaljivdžijom, bedastim upitom da li je možda crnac član društva afrikanaca. Odmah, na početku. Da se ne bi ovaj slučajno zanio da ima posla s očajnim, nezaposlenim, znanja i pomoći željnim ljudima, i tek toliko, da odmah znade gdje mu je mjesto. U Africi, naravno.
Nekim čudom, voditelj škole i vlasnik firme, nije se instant dohvatio banane i pobjegao na prvo drvo, nego je nastavio, uz dopadljivi smiješak i povremeni humor na vlastiti račun, objašnjavati kako sve to funkcionira, kako on može pomoć ljudima da nauče jezik, nađu posao, i stanu na svoje noge, i sve te cake kojemu ga je američko školovanje podatno obdarilo, uz tu i tamo pokoju upadicu, želite li me još nešto pitati, osim toga zašto sam crn, ili, eto, vidite, nismo svi isti, vi ste bijeli, ja sam crn, vi ste nezaposleni... (a ja imam firmu, luzeri jedni šupački, dovršite si rečenicu sami...:P)
Naravno, otpočetka me kopkala njegova računica za ulaganje tolikog napora u podučavanje ljudi koji, kakti ne bi trebali niš platit, ali ipak, plaćaju neš simbolično za knjigu (lošu fotokopiju, slutim) i još neš za certifikat, (nema džabe ni u babe), mislim, ipak, to je utrošeno vrijeme, silni sati potrošeni na, skoro pa volontiranje, ispalo je da je tečaj organiziran baš za teške početnike, a da je većina, mlađih pogotovo, s engleskim jezikom u dobrim odnosima, oni su dobili ponudu za viši stupanj, 50% popusta.
Borba, sve to. I kaos, narafski...

Oznake: ljetovanje plaža

10.11.2015. u 10:28 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?