slavni Hrvati su u šoku
hiperprodukcija nemre proizvesti ništa drugo nego probleme, kako u sadržaju, tako i u naslovu. a ni podnaslovi nisu neko cveće. brige, problemi, prošlost, budućnosti i to. trenutno me najmori upala mjehura. skuhala sam u tu svrhu ljutu juhu od luka, peršina, koromača i čili paprike. deluje. pijem i neki turistički čaj od uve s šri lanke. tko zna što uva znači na šrilaćanskom. možda samo čaj. od trava pored ceste. kaže gugl da uva je provincija, a čaj je crni. nije uvin, dakle, samo je s uve. popila sam ga dovoljno da provedem vikend u stilu razuzdane dvadesetogdišnjakinje. budna i pred ekranom. kupila sam i neke kapi od nekih kora i lišća. kapljem triput dnevno po trideset kapi. 33 je kristov broj. ovo predmenopauzno razdoblje fini je uvod u sve bolesti i nedaće koje tek slijede. svaki dan neka nova borba, neka nova informacija o nekoj novoj bolesti. svejeno, ne mogu se požaliti da sam u životu prošla loše. s nekog svojeg malodušnog stajališta, mogu reći da imala sam sreće. i da je to sve samo to, sreća. svejeno, nikad nisam poželjela dovesti još nekoga u ove naše uklete krugove. ne bih nikad mogla pronaći riječi isprike za život kojeg nekome dajem, a znadem pritom da mora biti oduzet. a ja tu ništa ne mogu. samo slijedim svoj glupi program. mrzim slijedit svoj glupi program. svejedno je, kako god. u svakom slučaju, današnji dan šokirao je slavne Hrvate.
Oznake: playa
14.11.2015. u 16:59 | 1 Komentara | Print | # | ^Blogoživot
Ulovila sam sinoć neku emisiju o blogerima. Jednoj Iranki, jednom kineskom paru i jednoj Kubanki. Zapamtila sam samo Sanchez. Mogla bih surfati, sigurno bih našla njihova imena, ali sam lijena. Pa neću. Ionako, važan je koncept. Njihovog pisanja u njihovom okruženju radi kojeg su im životi do koske promijenjeni i potpuno ugroženi. Oni i pišu, samo zato, jer žele promjene, žele bolji svijet, imaju svoju viziju i razlog, zauzvrat, imaju bezbroj čitatelja i policiju koja ih mlati i trpa u zatvor.
Pa me sve to vrglo u pensir. O smislu pisanja, bloganja i tvitanja. I da li bih htjela možda biti, tako, jedna od tih junačkih veličina koja piše velike i teške rečenice, svim batinama i zatvorom uinat, ili sam skroz sretna, ovako, bzvz životareći, kako u životu, tako i na blogu, na kojem je glavna vijest kako je prošla enta prezentacija blogoknjige, tko je kome što rekao, da li se zamjerio, ili se nije.
Mogla sam, igrom slučaja koji se, eto, opet, nije dogodio, u ovom trenutku biti na Kubi. Sada znadem da tamo živi blogerica Sanchez koju su premlatlili zato jer se lajavo borila za bolji svijet, svijet u kojem svi imaju pristup netu, i na kojem isto, svi mogu reći ono što misle. Srećom, ne znam španjolski, srećom, lijena sam pa ne bih nikad po Kubi tražila stanovitu Sanchez, i srećom, ne bih joj nikad mogla reći kakvim se sve glupostima bavi svijet koji ima slobodan pristup netu i koji, na tom istom netu može govoriti sve što želi. I sve ono o trolovima i hejterima. Treba pustiti ljude da sanjaju svoje snove. Lijepo ih je imati. Snove i to...
Oznake: playa
12.09.2015. u 22:21 | 5 Komentara | Print | # | ^