Blogoživot
Ulovila sam sinoć neku emisiju o blogerima. Jednoj Iranki, jednom kineskom paru i jednoj Kubanki. Zapamtila sam samo Sanchez. Mogla bih surfati, sigurno bih našla njihova imena, ali sam lijena. Pa neću. Ionako, važan je koncept. Njihovog pisanja u njihovom okruženju radi kojeg su im životi do koske promijenjeni i potpuno ugroženi. Oni i pišu, samo zato, jer žele promjene, žele bolji svijet, imaju svoju viziju i razlog, zauzvrat, imaju bezbroj čitatelja i policiju koja ih mlati i trpa u zatvor.
Pa me sve to vrglo u pensir. O smislu pisanja, bloganja i tvitanja. I da li bih htjela možda biti, tako, jedna od tih junačkih veličina koja piše velike i teške rečenice, svim batinama i zatvorom uinat, ili sam skroz sretna, ovako, bzvz životareći, kako u životu, tako i na blogu, na kojem je glavna vijest kako je prošla enta prezentacija blogoknjige, tko je kome što rekao, da li se zamjerio, ili se nije.
Mogla sam, igrom slučaja koji se, eto, opet, nije dogodio, u ovom trenutku biti na Kubi. Sada znadem da tamo živi blogerica Sanchez koju su premlatlili zato jer se lajavo borila za bolji svijet, svijet u kojem svi imaju pristup netu, i na kojem isto, svi mogu reći ono što misle. Srećom, ne znam španjolski, srećom, lijena sam pa ne bih nikad po Kubi tražila stanovitu Sanchez, i srećom, ne bih joj nikad mogla reći kakvim se sve glupostima bavi svijet koji ima slobodan pristup netu i koji, na tom istom netu može govoriti sve što želi. I sve ono o trolovima i hejterima. Treba pustiti ljude da sanjaju svoje snove. Lijepo ih je imati. Snove i to...
Oznake: playa
12.09.2015. u 22:21 | 5 Komentara | Print | # | ^