...
Jutra su postala sasvim pristojno hladna i mračna, sasvim dovoljno da joj ne blješti danje svijetlo u monitor, i sasvim dovoljno tmurna da uopće ne poželi izaći van, ikada, prisjeti se katkad kako je lani u ovo doba išla jutrom biciklom, i kako se skoro cijele zime junačila na biciklu, i kako je biciklo bilo jedino dobro doba dana. Sada jutrom gleda u vocap gdje se bivše kolege okupljaju oko jutarnje kave, bježe od kontrolora po tramvajima i žale na hladnoću, još uvijek osjeća mučninu od tog njihovog prostora, još se uvijek čudi kako je tamo mogla tako dugo izdržati, i ne, neće nikad požaliti za tim vremenom. Loša vremena su dobra samo zato jer ubijaju sve natruhe nostalgije, a nostalgija je trula jedna stvar. Ili, ovisi, ako možeš iz nje nešto izvući, onda nije. Kao i sve drugo iz čega možeš nešto izvući, što opet ne ovisi o situaciji, nego o tebi.
I opet, jutro, mir, tišina, lagano zujanje moćne mašine. Navikla se već da moćnu mašinu vrijeđa svojim jednostavnim poslovima pisanja i gledanja u gluposti, možda je mašina i zadovoljna svojim penzionerskim statusom, a možda i ona ponekad poželi zaorati, onako, pošteno...možda. Prijavila se na neku stranicu gdje navodno ima posla, tamo joj nude mogućnost razgovora s potencijalnim klijentima putem video kamere, zbunilo ju je to, jbg, treba izaći iz svoje ljušture i nastupiti sa željom i stavom, otkrila je da nesvjesno zna nastupiti kao da zna što radi, trebala bi to iskoristiti, trebala bi iskoračiti, iako, puno je ljepše i ugodnije, mirno i tiho samo tipkati, na svojem jeziku, rijetkima razumljivom...
Oznake: freelance
30.09.2015. u 09:10 | 1 Komentara | Print | # | ^Jedan dan
Noć. Čuje se muzika. Uspavanka. Prvi puta. Drugi puta. On u velikom krevetu puše nos. Prvi puta, drugi puta, treći puta. Zvuči kao mali prestrašeni slonić. Ona se okreće. Tko zna da li je dijete ustalo? On ne zna, ona ne zna. Ona ustaje i glavinja do wecea. Piša. Briše nezavidne količine krvi. Glavinja natrag do kreveta i kaže da je vidjela svjetlo. U dječjoj sobi. On ustaje i dovikuje se. Malac se živahno javlja i objavljuje da drži svoj život pod svojom kontrolom. Otkad je stigao do puberteta, počeo je uredno zatvarati vrata svojeg svijeta i oni to poštuju. Potiho poštivanje ulaska u svijet masturbacije. Onda počinje potihi metež po stanu, puštanje vode, lupanje tanjurima, spominjanje nekog štrajka, ručka i rasporeda. Onda opet mrak.
Ona se opet budi. Tišina je oko nje. Svijetlo je u sobi. Dnevno. Ona gleda u strop. Pa u ormar. Pa kroz prozor. Tamo vidi mračno sivo nebo i žuto lišče jasena. Sreća pa je nedavno pofarbala balkon u drečavo plavo i one stare zmazane lojtre u dugine boje, pa će sad cijele jedne sive zime gledati kroz prozor u drečavo plavo i zamišljati da vidi nebo. Pa uzima zmartfon s poda. Dugo gleda u zmartfon. Na satu je prošlo devet. Izvlači se nekako iz kreveta, glavinja do kuhinje, nasumično uzima lončić, žličice, krpe, neke stvari joj ispadaju iz ruke, neke ne, pristavlja lončić s vodom i vuče se do kupaone. Opet nužda, opet kratka, opet krv. Onda pogled na košaru s vešom, počinje ga izvlačit, crno bijelo, sivo, šareno, odlučuje se za crno, ovaj puta, čini joj se da ga najviše ima. Ubacuje robu u mašinu i sipa tekući deterdžent u plastičnu čašu. Na deterdžentu piše color. Sjeti se da joj se jučer nije dalo provjeravati kakav djeterdžent uopće ima, i da je krivo zaključila da ima univerzalni, a jučer se naručivala dostava iz Konzuma, i sad je eto, ostala bez deterdženta za bijelo. Na licu joj se ne vidi nikakva promjena, malo zato što jutrom obično jedva kontrolira mišiće, a malo i zato što je već provjerila da li na deterdžentu piše da može prati i na 95. Može. Dakle, može i bijelo. A kako je već kupila one čarobne krpice i praškove za izbjeljivanje, dakle, može i na bijelo. Može. Ubacuje plastičnu čašicu i pali mašinu. Glavinja natrag do kuhinje, u lončiću voda vri i ona počinje ubacivati žličice kave, jedna, dvije, tri više nego što bi trebalo, vrti žličicom po vrelom blatu i čini se da uživa u mirisu. Ubacuje u zdjelu probavin govanca, tri, četiri, pet petit keksa i tjera blato kroz filter iz deema. Dodaje mlijeko i nosi odvratnu smjesu pred kompjutor u dnevnom. Tamo opet gleda u ekran. Dugo. Izmjenjuju se doživljaji fejspukaša, redovi izbjeglica i ples u kući brata velikog. Uzdiše. Ostavlja ekran upaljen, uzima zmartfon i odlazi put kupaone. Oko nje je cijelo vrijeme tišina i ujednačen zvuk mašine za veš. Rumbla dumbla na jednu stranu, rumbla dumbla na drugu stranu. Pa centrifuga. Ona sjedi na wc školjci i igra igrice. Slaže mrkvice i jabuke i bori se za nove levele. Rumbla dumbla. Konačno ustaje i zamišljeno gleda u, veličanstvenu joj, hrpu govana, papira i krvi. Prizor koji bi svakako završio izrezan iz svakog filma. Šteta. Povlači vodu. Jednom. Dvaput. Drugi puta dugo drži ruku na vodokotliću. Uzima domestos. Lijeva ga u školjku. Nada se da će dostava donijeti danas još domestosa. Za prizore koje svakako moramo zauvijek izbrisati. Pada joj napamet ona trkačica maratonka bez tampona. I sve što ju je začudilo jest tako malena količina krvi za toliku kilometražu. Blago trkačici. Odlazi pod tuš. Prizor koji je svakako dobrodošao svakom filmu. Sama žena koja se sama tušira, dok mašina rumbla dumbla.
Onda opet sjeda za kompjutor, uzima slušalice i sat vremena bjesomučno lupa riječi na talijanskom. Ne zna zašto je toliko navrla učiti talijanski i španjolski i njemački, ali joj se silno sviđa to što može vidjeti napredak. Dobar je osjećaj. Odlučuje nakon talijanskog i španjolskog i njemačkog krenuti na portugalski, irski i ruski. Samo za taj, osjećaj.
Onda joj zvoni mobitel. Muški glas sa začepljenim nosom. Pričaju o mladunčetu, ručku, tržnici, bakalaru. Vadi potom ledo bakalar sa leda i presvlači trenerku u traperice. Gleda se u ogledalo, i opet nije zadovoljna. Mršava, možda previše, malo ju strah. Odlazi do marketa fuksija boje i tamo, još jednom danas, dugo gleda u deterdžente. To jer je sinoć zaboravila spomenuti da nemaju više deterdženta za pod. To jer ga kupuju jednom godišnje i nikad ne naručuju preko Konzuma. I sad, stoji tamo u marketu fuksija boje i dvoji. Između onog sa biološkom etiketom recikliranog papira i onog nekog običnog, bzvz. Onaj sa etiketom recikliranog papira duplo je skuplji od onog bzvz. Onaj bzvz nevjerojatno je jeftin. Čita deklaracije. Onaj reciklažni se mnogo hvali svojom ljubavi prema prirodi i društvu, i svojoj neumitnoj biorazgradivosti, a onaj bez samohvale spominje samo neke postotke benzilena, etilena, i nekih čudnih kemijskih spojeva. Koje ništa ne razumije. Ali, radila je jednom u marketinškoj agenciji. Radno mjesto koje pruža mogućnost širom otvaranja velikih očiju. Pa sad stoji u marketu i nervozno dvoji između dva deterdženta. Na kraju, vadi zmartfon i slika ih. Šalje sliku muškarcu začepljena nosa. Muškarac je završio velike škole za prepoznavanje kemijskih spojeva na deklaracijama i on će joj sigurno imati nešto pametno za reći o svemu tome. A ustvari, ne mora mu ništa slati, ne mora ga ništa pitati, već točno zna što će joj reći... Muškarac razumije sve kemijske spojeve, ona je radila u marketinškoj agenciji, zajedno razumiju cijeli svijet. Kupuje nakraju neki treći deterdžent, uinat onom super jeftinom i onom super biorazgradivom.
Odlazi na tržnicu. Odlučuje se za banane, dva nara, limun, dvije kile crvenog krumpira i pola kruha. Vuče onda sebe i vrećice po kvartu. Nema muzike. Samo sivo nebo i jesensko lišće i tu i tamo neka djeca vrište na povratku iz škole. Majke s malom djecom umotanom u dekice kunjaju na klupicama. Sivo s narančastim.
Ulazi u stan. Ostavlja vrećice u kuhinji. Presvlačenje. Mršava. Suhonjava. Gravitacija. Bit će gore. Čuje mašinu kako pišti u kupaoni. Gotovo je rumble dumble. Skida suhu robu sa žice na balkonu boje drečavo plavoga neba i slaže po ormarima. Vješa potom mokru robu za sušenje. Oko nje tišina. Ulazi u dnevni, grabi onu deku s kauča po kojoj su cijeli vikend kihali, kašljali i slinavili i gura je u veš mašinu. Usput skida i jastučnicu s ukrasnog jastuka. Isto je crne boje kao i dekica. Pa hajd. Novi red rumble dumble. Odlazi u kuhinju, čini se bržom i spretnijom. Sve joj manje stvari tamo ispada iz ruku. Reže krumpir na ploške i slaže redove. Red krumpira pa bakalara. Peršin sol papar maslinovo ulje. Malo vode. Pali motore.
Vraća se pred kompjutor. Tamo sumanuto tipka. Sve je spretnija i prsti su sve brži. Piše scenarij o svojem životu. Iz kuhinje se čuju jednolični udarci, polako shvaća situaciju, trči u kuhinju i tamo zatiče rasplesani poklopac i uredno raspršene lokvice vode, peršina soli i maslinovog ulja po špaheru, elementima i pločicama. Smanjuje plin, briše juhu s elemenata i kuša krumpir. Kuhano. Gasi plin. Vraća se pred kompjutor, čita što je napisala. Polako shvaća da živi u jednom tradicionalno lošem hrvatskom filmu. Onom bez boje, mirisa, okusa, muzike i života. Mašina u kupaoni opet pišti. Izvlači onu smrdljivu deku natopljenu omekšivačem i nosi je do drečavo plavoga balkona. Procjenjuje nakratko udaljenost od ograde do prizemlja zgrade. Prenisko. Jbg.
Blogoživot
Ulovila sam sinoć neku emisiju o blogerima. Jednoj Iranki, jednom kineskom paru i jednoj Kubanki. Zapamtila sam samo Sanchez. Mogla bih surfati, sigurno bih našla njihova imena, ali sam lijena. Pa neću. Ionako, važan je koncept. Njihovog pisanja u njihovom okruženju radi kojeg su im životi do koske promijenjeni i potpuno ugroženi. Oni i pišu, samo zato, jer žele promjene, žele bolji svijet, imaju svoju viziju i razlog, zauzvrat, imaju bezbroj čitatelja i policiju koja ih mlati i trpa u zatvor.
Pa me sve to vrglo u pensir. O smislu pisanja, bloganja i tvitanja. I da li bih htjela možda biti, tako, jedna od tih junačkih veličina koja piše velike i teške rečenice, svim batinama i zatvorom uinat, ili sam skroz sretna, ovako, bzvz životareći, kako u životu, tako i na blogu, na kojem je glavna vijest kako je prošla enta prezentacija blogoknjige, tko je kome što rekao, da li se zamjerio, ili se nije.
Mogla sam, igrom slučaja koji se, eto, opet, nije dogodio, u ovom trenutku biti na Kubi. Sada znadem da tamo živi blogerica Sanchez koju su premlatlili zato jer se lajavo borila za bolji svijet, svijet u kojem svi imaju pristup netu, i na kojem isto, svi mogu reći ono što misle. Srećom, ne znam španjolski, srećom, lijena sam pa ne bih nikad po Kubi tražila stanovitu Sanchez, i srećom, ne bih joj nikad mogla reći kakvim se sve glupostima bavi svijet koji ima slobodan pristup netu i koji, na tom istom netu može govoriti sve što želi. I sve ono o trolovima i hejterima. Treba pustiti ljude da sanjaju svoje snove. Lijepo ih je imati. Snove i to...
Oznake: playa
12.09.2015. u 22:21 | 5 Komentara | Print | # | ^jesenje
Počela nova sezona bebea, zajedno s njom krenulo i jebanje, sudska pravobraniteljica odmah je skočila pomaknuti prikazivanje u termin pornića, e sve da ne bi sezona ostavila traume na dječicu, jerbo, dječica iz nekog razloga, do nekih svojih godina, 15 valjda, moraju misliti da su pronađena u kupusu, a tek na 15 rođendan, e onda, valjda, onda i ona sama smiju u kupusište, dakle, sve je po peesu (Pravilo službe Jugoslovenske narodne armije, za neznalice o peesu), termini dnevnika na kojima se prikazuju policajci kako pendreče majke i djecu, to je, recimo, skroz u redu, to nećemo prebaciti u noćni termin, to je stvarnost i realnost, a desetak priglupih vonabi selebritija u šarenom zatvoru s kamerama, e to, eto, nije stvarno. Taj bebe je ionako izmišljen za liječenje komplekasa i za trening psiholozima, jer, tamo, ionako se ne događa ništa više od onoga što se događa i vani, samo što su štakori na izvolte u staklenim kutijama, i možemo ih na miru promatrati.
E malo su mi već dosadili. Nitko posebno zanimljiv. Oni koji osvajaju na prvu ispušu se brzo, oni drugi samo polagano pokazuju svoja dosadno zbunjena plastična lica.
Osim bebea, ponekad voajerski popratim i službenu stranicu sela mojeg maloga, bivšega. Službena web stranica na kojoj se ponekad pojavljuju ljudi koje znam iz mladosti, čini mi se kao potvrda onog pravila da se svaka knjiga mora pročitati tri puta. Jednom u mladosti, pa u srednjoj dobi, pa u starosti. Ista knjiga svaki puta otkriva nešto novo, za što prijašnje iskustvo nije bilo dovoljno, e da bi se otkrilo/nanjušilo/shvatilo. Tako i ljudi, kad ih ne viđaš često, nego kad među viđanjima imaš razmake od skoro jedne generacije, pa ti stvari sjednu nekako eurekovski. I eto, nasreću, kao i svako drugo selo malo, i moje bivše pati od komplekasa veličine, pa je zato, za svoje malene građane otvorilo rubriku posvećenu onim nekima, koji su otišli vanka iz maloga okvira, i onda su tamo vanka uspjeli, nešto. Preživjeti i to. Pa ih sad možemo promatrati. Pa sam promotrila jednu osobu koju znam iz mladosti. Jedna od onih koji ti se čine nedohvatljivim, zato jer je starija, zato jer zna više, jer je imala muda otići, i zato jer se znala izboriti za sebe. Sve je to onda imalo samo predznak divljenja i kapa dolje. Sad se sve to čini naglavačke. Sad shvaćam, da odricanje radi umjetnosti, ili radi uspjeha, nije ono što umjetnik radi, nego ono što svi oko njega rade. To je kad umjetnik stavi sebe u centar svoje pažnje, kad u tom centru nema mjesta ni za koga drugoga, i kad se skroz bavi isključivo sobom i svojim potrebama. I onda kada u intervjuuuu kaže da je za uspjeh potrebno puno odricanja, ja tu za njega/nju, ne vidim odricanje, samo udovoljavanje vlastitim mušicama i potrebama. Ali kad taj isti odjebe sve oko sebe i kad odbija pomaknuti sebe iz svojeg centra e da bi na to mjesto došao bolesni roditelj koji mora na operaciju i koji živi sam, e onda to već postavlja pitanje tko je taj koji je prisiljen na odricanje. I tko pati radi boljitka te umjetnosti i uspjeha u istoj. Pa onda, kada kažu da se netko odricao radi umjetnosti, pa nikad nije osnovao obitelj, pa svekolikoj glupastoj bebe publici odmah se taj netko učini kao veliki isposnik, a u stvarnosti bi taj netko bio puno veći patnik kada bi morao sebe izbaciti iz svojeg centra i na to mjesto staviti druge, pa i vlastitu dosadnu, kmečavu djecu, no, teško je to pojmiti... Oni koji to rade, rade to nagonski, ne razmišljaju o sebi kao sebičnjacima zaljubljenima u sebe i svoje potencijale, društvo ih je natjeralo da doživljavaju sebe posebnima, društvo ih isto tako tjera da pravdaju sebe i svoje postupke. Bez društva oni ne mogu, nakraju, društvo ih cijeni.
Začarani kruzi. Bzvz...
Petek je, tržnica, prodat će mi svu ribu... jebemu.
Oznake: noć, viljuška i kašika
11.09.2015. u 09:45 | 4 Komentara | Print | # | ^počelo
Ne znam pisati pjesme. Pravila i to. Ne osjećam. Jutros sam osjetila nelagodu dok se mladunče spremalo u školu. Jerbo nije bilo još ni šest sati. I tako će svako jutro, jerbo se škola preselila na drugi kraj grada, a ovaj je jedan od onih gradova u kojem, kako god da okreneš, nema brzog prijevoza s jednog na drugi kraj grada. Ima samo taljiganje u zakrčenoj gužvi. A jedva devesta iljada duša. Od toga dobar dio ne ide na druge krajeve. No, welcome to odrasli world. U školi bi trebali oni pričati engleski, jerbo je škola privatna, pa se dosjetih jadu da svi onda doma trebamo pričati engleski. Kad već plaćamo, pa da maksimalno iskoristimo. Rezultat je skroz očekivan, njih dvojica nesmetano trkeljaju, dok ja smišljam svoje rečenice unaprijed, a onda kad ih smislim, ili su oni već na nekoj trećoj temi, ili zaključim da je uopće bespotrebno tako nešto izreći naglas. No, možda neću baš nešto silno napredovati na razini engleskog jezika, ali na razini duhovnog, tu bih već mogla. Osluškivanje i proučavanje pokušaja da izreknem vlastite misli. Neloše.
Mužjak ima neke sastanke danas, pa je upao u krizu formalnosti. Kako se obući, da ne bude prevruće, ni prehladno, dovoljno svečano a pomalo sportski jer, usput, ide biciklom. S biciklom se ne smije oznojiti, a ne smije ni smrznuti. Pa onda, da li da uopće ide biciklom ili ne, a tako je lijepo vrijeme, a uskoro neće biti. Baš su mudri oni ljudi koji na lageru imaju gomilu istih majica, košulja, cipela, i onda ne moraju razmišljati o tome.
Za to vrijeme, ja imam gomilu svojih "projekata" i "planova" koji mi se isprepliću jedan s drugim. Ustvari, skroz bezobrazno uživam u ulozi kućanice. Ne bih mijenjala. I nemam neki strah za budućnost. Budućnost mi se trenutno čini kao neki veliki krah u kojem će biti skroz svejedno. Sve. Vježbam zato disciplinu i organiziranje. Ne ide mi, naravno. Mora da sam umjetnica. Defakto...
I ne znam što se dogodilo s gugletovim logotom, ali svaki puta kada bih napravila nešto slično, odbijali su me jer da mi je dizajn zastario i pregažen. I eto ti ga sad na.
Oznake: školovanje
08.09.2015. u 08:57 | 1 Komentara | Print | # | ^kao s reklama...
Sanjala sam je jutros, svaku malu mi se vrati u život, i svaki puta je lijepa i zgodna, jutros sam joj rekla da je lijepo mršava, ona meni da sam isto, mršava, onda mi se opet učinila glupastom, ustvari, i jest glupasta, to je jedino što me odbija, iako, ne znam što je to, što me toliko privlači. Kod žena, najveć ljepota, kod muškaraca, najveć intelekt. I poneka trbušna pločica, ali samo u tihoj pratnji glasne inteligencije. Ne razmetljive i preglasne, jer to nije u skladu s intelektom. Možda sam opsjednuta. S njom. To zato jer više nismo prijateljice i jer se više ne mogu prisjetiti kako me njena glupavost hladila, sad su ostale samo slike, na slikama je svijet, jelte, puno ljepši, jerbo se trudimo jako prikazati ga takvim. Jer, ustvari, nije, nimalo lijep. Neki ljudi imaju to nešto, u pokretima, u držanju, u načinu na koji uređuju svijet oko sebe, u patetičnim pokušajima da vide samo lijepo, u grimasama, u načinu na koji slažu boje, u želji da stalno budu sretni i da se stalno smiju, to nešto skroz nezrelo i djetinjasto, sve to što se ne da raščlaniti, ali oće zazvat neke emocije, neki ljudi privlačniji su od drugih. Kako kome, nekome, uvijek. Da, vjerojatno sam opsjednuta s njome. Vidjela sam da ima dijete. Zamišljam kako ga stalno presvlači i trudi se da izgleda lijepo i slatko. I kako jako pazi da i ona izgleda lijepo. I stan. I auto. I muž. I biciklo. I ulaz u zgradu. Zamišljam kako je cijeli njen svijet jako lijep. I kako joj je sigurno lijepo u tom svijetu. I kako pokušava nešto pametovati o pravdi i nepravdi, i kako sama sebi daje previše kredita, i kako, svjesna da je lijepa, misli pritom i da je pametna. A nije. A nije ni važno. I onda, opet, savršena frizura, počupane obrve, uređeni nokti, prstenje, narukvice, nokti na nogama u skladu s maramom na glavi, sjenilo u skladu s majicom, gaćice, grudnjak, čarape, vjerojatno isto. Cipele, oh, cipele... I sve tako.
Da, sigurno sam opsjednuta njome. Kao i ona sama sa sobom. Trebala bih napisati pjesmu o tome.
Jučer je dan otišao skroz. Svijet se nemilice i dokraja okomio na umrlog dječaka. Slika je postala ona grozna riječ, viralna, a umjetnici krenuli intervenirati, dodavali dječaku anđeoska krila i svašta nešta. Dokrajčila me ona na kojoj je umjetnik nacrtao kita, delfina, pingvina, kornjaču i poneku srdelicu kako su se okupili oko dječaka, pa plaču. Kako je kratko prikazano to životinjsko pamćenje gdje su zaboravili na sve harpune kojima su ih probili, i sve sapune u koje su ih pretvorili, i svo vruće ulje na koje su ih bacili, pa se sad okupili oplakivati ljudsku sudbinu. Jer se isto tako ljudi okupljaju i plaču za njihovom djecom. Stvarno. Umjetnici su isto ljudi, a ljudi su, ono, govna, što očekivati. Mrtvo dijete za vlastitu promociju. Podsjetilo me to na osamdesete, zlatno doba emtivija, i onih nekih, kakti reklama, bila je jedna, vjerojatno od zelenih, završavala je fotografijom zemlje iz svemira s koje se čuje gomila ljudskih krikova. To je to. Ljudi koji kriče, proždiru jedni druge, dižu ruke prema nebu i zapomažu. Cijelo vrijeme tako. Na grubim i finim razinama.
Počeli smo planirati opet neki veliki bijeg na zimu. U daleke tople krajeve. Počelo me prati malo da nemamo pravo. Biti sretni i uživati dok toliko ljudi pati. Nemamo prava uživati na plaži, jer plaža više nije mjesto za uživanje. Nemamo prava sretni putovati, jer putovanje je očajni potez nesretnika. Nemamo prava biti sretni. Kako se uopće zarađuje pravo na sreću? Samo se rodiš i to je to... Vjerojatno. Ili se uključiš u akciju pomaganja da opereš savjest, i onda opet možeš uživati pravom pravednika. Veliju da ima par vrsta ljudi koji osjećaju nešto za druge. Oni neki koji se boje za sebe, i oni neki, koji zbilja, zbilja to mogu, osjetiti tuđu nevolju i jad, bez da pritom misle na sebe.
Vjerujem da su ljudi roboti. Ne onako od metala, nego od finih stanica, živi, ali, opet, programirani roboti. Ograničeni svojim osjetilima, iskustvom i kapacitetom matične ploče. I da im se zato nemre niš zamjeriti. Nego se pridružiti skupini. U borbi za vlastitu sreću penjati se preko drugih i kričati jako, jako, da cijeli svemir čuje. Kao na mtv reklami...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
04.09.2015. u 10:22 | 4 Komentara | Print | # | ^klik...
Ne znam koji dio mi je gori, ona slika djeteta na kojoj izgleda kao da se spotaknulo na plaži, ili sve ono degutantno što slijedi nakon, beskrajno čerečenje istog djeteta na portalima koja se ubiše da dožive orgazam od čim više klikanja, pa su, uz istu sliku, u svrhu vlastitog vrhunca, zalijepila i sliku istog djeteta koje slavi svoj rođendan, pa, ako se, kojim slučajem, niste već spotaknuli na sliku mrtvog dječjeg tijela s licem u pijesku, onda ga sad malo razgledajte nasmijanog i sretnoga i živoga, okruglih rumenih obraščića, malenih mliječnih zubića, kako slavi svoj rođendan, a ono je tako nedužno i veselo gleda u tu svoju tortu i tih svojih par svječica i pred njim stoji život cijeli... klik, klik, share, klik, like, klik, share, klik, klik, like... nije teško pogoditi koji dio populacije najviše dijeli danas tu sliku po društvenim mrežama, nije teško pogoditi ni koji najviše okida na postove tipa jutros sam obukao svog maloga za vrtić, i kad ono... like, like, like, like... brutalna igra emocijama. Urednici portala trljaju ruke ispod stolova, smješkaju se ispod svijesti, svi se bore za čim više klikova, a kuš više nego kad udariš tamo gdje su najosjetljiviji, proizvođači i šverceri oružja također, čim je više teških emocija, tim je više blagoslova da se učini nešto, nasilje opravdano od mase zgroženih.
Treba učiniti nešto. Nastaviti svoj dan, otići na tržnicu, ispuniti zacrtane dnevne obaveze, ispunjenje sebe sobom i svojim. Horor je malo to, što tako grozne slike čine ljude natrenutak sretnima i zadovoljnima, čine ih da zagrle svoju djecu jer su živa i zdrava, jer imaju vrtiće, bolnice i škole, i jer plaži prilaze sa sigurne strane, čine ih da se, na trenutak, osjete silno zadovoljni svojim malenim životima, jer uvijek može, nedajbože...
Idem, idem, idem na tržnicu, danas imam narudžbu za ručak, narudžba za ručak je pola ručka, olakšava umnogome onaj dio a što danas, a što danas, u mirnome građanskome uređenome životu... trebala sam odmah ujutro otić na tržnicu, odmah počet radit nešto i odmah pobjeć u svoj mali svijet... od svih ponuđenih religija na ovome svijetu, najviše volim meditante, oni nekako, ono, sjede mirno u svojem mirnom kutku i vjeruju da svojim mirom, umirujući svoju svijest umiruju i cijeli svijet.
I kakogod okrenem, svi nekako najvole najvjerovati da se svijet vrti samo oko njih i da oni oko toga nešto mogu. Djelovati...
Oznake: plaža
03.09.2015. u 11:57 | 4 Komentara | Print | # | ^plavo
Jučer sam ofarbala ogradu od balkona u jako plavo, istu onu na koju se zimi naslonim i pitam se da li bi itko primjetio kada bih se samo prevalila preko, čudila se potom kako mi takve misli nikad ne padaju ljeti, samo zimi, isto kao ono da sit gladnom ne vjeruje, ili kao ono da sam nepopravljivi meteopata, ili kao da sad, uopće ne mogu, ni približno zamisliti taj horor od zime, koji nagoni na tako hladne misli.
U ovom krasnom trenutku ljeta na izmaku, izbjeglice su preuzele na se, svu brigu prosječnog čovjeka, koji se brine za svoju budućnost, isključivo strepeći uz lajave portale, neke friške majke na fejsu su pokrenule inicijativu nabavimo nosiljke za mame za djecu, zanimljivo je to, grupa majki osjetljivih samo na drugu grupu majki, poistovjećivanje, ni jedna od njih se nijednom nije sjetila pokrenuti neku grupu za pomoć usamljenim starcima koji žive u njihovoj zgradi i okolici, osjetljive su samo na ono što se njih u tom trenutku tiče, friško majčinstvo, svijet bi svakako bio drugačije mjesto da nije ovakav kakav jest, izbjeglice i dalje pristižu, urednici portala trljaju ruke, europa pokazuje svoje neljudsko lice, ljudi krive ovo doba, grozno doba, doba nije krivo, lica su uvijek neljudska u neljudskim uvijetima, i divna i krasna i nasmijana kad su sita i oprana, počinje to odmalena, još od pelena i nosiljki, uvijek ista igra, sit gladnom ne vjeruje i jako brzo zaboravlja kako je to kada je bio gladan.
Brojke se nižu, ove izbjeglice za razliku od zadnje, potencijalno najveće izbjegličke krize, koja je potaknula nato da hiće neispaljene bombe u jadransko more, pristižu u polaganom ritmu, nije onako strašan bum kao kad je milošević odjedared isterao 2 miliona čoveka s kosova, i kad je, onda, europa pozvala oružje u pomoć, sve u strahu pred tim izbjegličkim valom, a kad je prije toga ista ta europa pomirljivo zažmirila na onih dvesta/trista iljada hrvatskih srba, samo zato jer je računala da će tim činom rat završiti, a srbija će, ionako, sama zbrinuti sve svoje izbjeglice, koje su, ovi pak, radosno planirali zbrinuti, tako da isteraju albance s kosova, ali, eto, šipak, preteralo se s brojkama, čini se. Preterivanje ne valja, nikada.
Možda se i sada čekaju te neke brojke, one neke koje će reći da ljudskost i humanost imaju svoju, lako izračunljivu, granicu u excel tablici i da je, eto, vrijeme da se na tom istoku intervenira malo. A sve pod parolom dobrote i humanosti, naravno.
Europa i Amerika, ipak, čini se, još uvijek nose na sebi dio tereta za onaj, najgori genocid u friškoj povijesti, naime, kad je hitler odlučio očistiti svoju idealnu zemlju, nitko, ali apsolutno nitko, nije htio prihvatiti izbjeglice, pobjeći su mogli samo oni jako bogati, sirotinji su bile zatvorene sve granice svijeta, otprilike slično kao što su sada blokirani na mađarskim kolodvorima, i sistematičnim i dobro organiziranim nijemcima, onomad nije preostalo drugo, nego da smisle neko svoje rješenje. Konačno. O razvoju i dizajniranju tog rješenja, možemo se svaku malo informirati na hitler chanelu, gdje se redovno puštaju filmići o nastanku plinskih komora, koje su pak, smišljene iz prozaičnog razloga, jerbo vrijedni njemački vojnici nisu najbolje reagirali na zapovijedi da streljaju civile, pa su inženjeri bili primorani smišljati nešto bolje. Raspisan je onda natječaj za izradu plinskih komora, i mnogi su se poduzetnici, koji su uredno plaćali poreze svojoj državi, javljali na natječaj, naravno, biznis je biznis...
Svega toga ne bi bilo da je svijet u onom trenutku odlučio prihvatiti sve te izbjeglice.
Ili da je barem, još onda, imao neko opako oružje, kao što je nato imao u slučaju protjerivanja s kosova.
I sve je to samo kombinacija biznisa i excel tablica.
I onda, u svemu tome one neke naivne majke, koje vjeruju da nosiljkama mogu spasiti svijet.
Lud je taj svijet, skroz...
Oznake: kolodvor
02.09.2015. u 09:37 | 10 Komentara | Print | # | ^