...
Jutra su postala sasvim pristojno hladna i mračna, sasvim dovoljno da joj ne blješti danje svijetlo u monitor, i sasvim dovoljno tmurna da uopće ne poželi izaći van, ikada, prisjeti se katkad kako je lani u ovo doba išla jutrom biciklom, i kako se skoro cijele zime junačila na biciklu, i kako je biciklo bilo jedino dobro doba dana. Sada jutrom gleda u vocap gdje se bivše kolege okupljaju oko jutarnje kave, bježe od kontrolora po tramvajima i žale na hladnoću, još uvijek osjeća mučninu od tog njihovog prostora, još se uvijek čudi kako je tamo mogla tako dugo izdržati, i ne, neće nikad požaliti za tim vremenom. Loša vremena su dobra samo zato jer ubijaju sve natruhe nostalgije, a nostalgija je trula jedna stvar. Ili, ovisi, ako možeš iz nje nešto izvući, onda nije. Kao i sve drugo iz čega možeš nešto izvući, što opet ne ovisi o situaciji, nego o tebi.
I opet, jutro, mir, tišina, lagano zujanje moćne mašine. Navikla se već da moćnu mašinu vrijeđa svojim jednostavnim poslovima pisanja i gledanja u gluposti, možda je mašina i zadovoljna svojim penzionerskim statusom, a možda i ona ponekad poželi zaorati, onako, pošteno...možda. Prijavila se na neku stranicu gdje navodno ima posla, tamo joj nude mogućnost razgovora s potencijalnim klijentima putem video kamere, zbunilo ju je to, jbg, treba izaći iz svoje ljušture i nastupiti sa željom i stavom, otkrila je da nesvjesno zna nastupiti kao da zna što radi, trebala bi to iskoristiti, trebala bi iskoračiti, iako, puno je ljepše i ugodnije, mirno i tiho samo tipkati, na svojem jeziku, rijetkima razumljivom...
Oznake: freelance
30.09.2015. u 09:10 | 1 Komentara | Print | # | ^