Jučer sam ofarbala ogradu od balkona u jako plavo, istu onu na koju se zimi naslonim i pitam se da li bi itko primjetio kada bih se samo prevalila preko, čudila se potom kako mi takve misli nikad ne padaju ljeti, samo zimi, isto kao ono da sit gladnom ne vjeruje, ili kao ono da sam nepopravljivi meteopata, ili kao da sad, uopće ne mogu, ni približno zamisliti taj horor od zime, koji nagoni na tako hladne misli.
U ovom krasnom trenutku ljeta na izmaku, izbjeglice su preuzele na se, svu brigu prosječnog čovjeka, koji se brine za svoju budućnost, isključivo strepeći uz lajave portale, neke friške majke na fejsu su pokrenule inicijativu nabavimo nosiljke za mame za djecu, zanimljivo je to, grupa majki osjetljivih samo na drugu grupu majki, poistovjećivanje, ni jedna od njih se nijednom nije sjetila pokrenuti neku grupu za pomoć usamljenim starcima koji žive u njihovoj zgradi i okolici, osjetljive su samo na ono što se njih u tom trenutku tiče, friško majčinstvo, svijet bi svakako bio drugačije mjesto da nije ovakav kakav jest, izbjeglice i dalje pristižu, urednici portala trljaju ruke, europa pokazuje svoje neljudsko lice, ljudi krive ovo doba, grozno doba, doba nije krivo, lica su uvijek neljudska u neljudskim uvijetima, i divna i krasna i nasmijana kad su sita i oprana, počinje to odmalena, još od pelena i nosiljki, uvijek ista igra, sit gladnom ne vjeruje i jako brzo zaboravlja kako je to kada je bio gladan.
Brojke se nižu, ove izbjeglice za razliku od zadnje, potencijalno najveće izbjegličke krize, koja je potaknula nato da hiće neispaljene bombe u jadransko more, pristižu u polaganom ritmu, nije onako strašan bum kao kad je milošević odjedared isterao 2 miliona čoveka s kosova, i kad je, onda, europa pozvala oružje u pomoć, sve u strahu pred tim izbjegličkim valom, a kad je prije toga ista ta europa pomirljivo zažmirila na onih dvesta/trista iljada hrvatskih srba, samo zato jer je računala da će tim činom rat završiti, a srbija će, ionako, sama zbrinuti sve svoje izbjeglice, koje su, ovi pak, radosno planirali zbrinuti, tako da isteraju albance s kosova, ali, eto, šipak, preteralo se s brojkama, čini se. Preterivanje ne valja, nikada.
Možda se i sada čekaju te neke brojke, one neke koje će reći da ljudskost i humanost imaju svoju, lako izračunljivu, granicu u excel tablici i da je, eto, vrijeme da se na tom istoku intervenira malo. A sve pod parolom dobrote i humanosti, naravno.
Europa i Amerika, ipak, čini se, još uvijek nose na sebi dio tereta za onaj, najgori genocid u friškoj povijesti, naime, kad je hitler odlučio očistiti svoju idealnu zemlju, nitko, ali apsolutno nitko, nije htio prihvatiti izbjeglice, pobjeći su mogli samo oni jako bogati, sirotinji su bile zatvorene sve granice svijeta, otprilike slično kao što su sada blokirani na mađarskim kolodvorima, i sistematičnim i dobro organiziranim nijemcima, onomad nije preostalo drugo, nego da smisle neko svoje rješenje. Konačno. O razvoju i dizajniranju tog rješenja, možemo se svaku malo informirati na hitler chanelu, gdje se redovno puštaju filmići o nastanku plinskih komora, koje su pak, smišljene iz prozaičnog razloga, jerbo vrijedni njemački vojnici nisu najbolje reagirali na zapovijedi da streljaju civile, pa su inženjeri bili primorani smišljati nešto bolje. Raspisan je onda natječaj za izradu plinskih komora, i mnogi su se poduzetnici, koji su uredno plaćali poreze svojoj državi, javljali na natječaj, naravno, biznis je biznis...
Svega toga ne bi bilo da je svijet u onom trenutku odlučio prihvatiti sve te izbjeglice.
Ili da je barem, još onda, imao neko opako oružje, kao što je nato imao u slučaju protjerivanja s kosova.
I sve je to samo kombinacija biznisa i excel tablica.
I onda, u svemu tome one neke naivne majke, koje vjeruju da nosiljkama mogu spasiti svijet.
Lud je taj svijet, skroz...
Post je objavljen 02.09.2015. u 09:37 sati.