Počela nova sezona bebea, zajedno s njom krenulo i jebanje, sudska pravobraniteljica odmah je skočila pomaknuti prikazivanje u termin pornića, e sve da ne bi sezona ostavila traume na dječicu, jerbo, dječica iz nekog razloga, do nekih svojih godina, 15 valjda, moraju misliti da su pronađena u kupusu, a tek na 15 rođendan, e onda, valjda, onda i ona sama smiju u kupusište, dakle, sve je po peesu (Pravilo službe Jugoslovenske narodne armije, za neznalice o peesu), termini dnevnika na kojima se prikazuju policajci kako pendreče majke i djecu, to je, recimo, skroz u redu, to nećemo prebaciti u noćni termin, to je stvarnost i realnost, a desetak priglupih vonabi selebritija u šarenom zatvoru s kamerama, e to, eto, nije stvarno. Taj bebe je ionako izmišljen za liječenje komplekasa i za trening psiholozima, jer, tamo, ionako se ne događa ništa više od onoga što se događa i vani, samo što su štakori na izvolte u staklenim kutijama, i možemo ih na miru promatrati.
E malo su mi već dosadili. Nitko posebno zanimljiv. Oni koji osvajaju na prvu ispušu se brzo, oni drugi samo polagano pokazuju svoja dosadno zbunjena plastična lica.
Osim bebea, ponekad voajerski popratim i službenu stranicu sela mojeg maloga, bivšega. Službena web stranica na kojoj se ponekad pojavljuju ljudi koje znam iz mladosti, čini mi se kao potvrda onog pravila da se svaka knjiga mora pročitati tri puta. Jednom u mladosti, pa u srednjoj dobi, pa u starosti. Ista knjiga svaki puta otkriva nešto novo, za što prijašnje iskustvo nije bilo dovoljno, e da bi se otkrilo/nanjušilo/shvatilo. Tako i ljudi, kad ih ne viđaš često, nego kad među viđanjima imaš razmake od skoro jedne generacije, pa ti stvari sjednu nekako eurekovski. I eto, nasreću, kao i svako drugo selo malo, i moje bivše pati od komplekasa veličine, pa je zato, za svoje malene građane otvorilo rubriku posvećenu onim nekima, koji su otišli vanka iz maloga okvira, i onda su tamo vanka uspjeli, nešto. Preživjeti i to. Pa ih sad možemo promatrati. Pa sam promotrila jednu osobu koju znam iz mladosti. Jedna od onih koji ti se čine nedohvatljivim, zato jer je starija, zato jer zna više, jer je imala muda otići, i zato jer se znala izboriti za sebe. Sve je to onda imalo samo predznak divljenja i kapa dolje. Sad se sve to čini naglavačke. Sad shvaćam, da odricanje radi umjetnosti, ili radi uspjeha, nije ono što umjetnik radi, nego ono što svi oko njega rade. To je kad umjetnik stavi sebe u centar svoje pažnje, kad u tom centru nema mjesta ni za koga drugoga, i kad se skroz bavi isključivo sobom i svojim potrebama. I onda kada u intervjuuuu kaže da je za uspjeh potrebno puno odricanja, ja tu za njega/nju, ne vidim odricanje, samo udovoljavanje vlastitim mušicama i potrebama. Ali kad taj isti odjebe sve oko sebe i kad odbija pomaknuti sebe iz svojeg centra e da bi na to mjesto došao bolesni roditelj koji mora na operaciju i koji živi sam, e onda to već postavlja pitanje tko je taj koji je prisiljen na odricanje. I tko pati radi boljitka te umjetnosti i uspjeha u istoj. Pa onda, kada kažu da se netko odricao radi umjetnosti, pa nikad nije osnovao obitelj, pa svekolikoj glupastoj bebe publici odmah se taj netko učini kao veliki isposnik, a u stvarnosti bi taj netko bio puno veći patnik kada bi morao sebe izbaciti iz svojeg centra i na to mjesto staviti druge, pa i vlastitu dosadnu, kmečavu djecu, no, teško je to pojmiti... Oni koji to rade, rade to nagonski, ne razmišljaju o sebi kao sebičnjacima zaljubljenima u sebe i svoje potencijale, društvo ih je natjeralo da doživljavaju sebe posebnima, društvo ih isto tako tjera da pravdaju sebe i svoje postupke. Bez društva oni ne mogu, nakraju, društvo ih cijeni.
Začarani kruzi. Bzvz...
Petek je, tržnica, prodat će mi svu ribu... jebemu.
Post je objavljen 11.09.2015. u 09:45 sati.