kotrljanje
Imam uvriježeno, duboko ukorijenjeno i naširoko razlistano stajalište, da je politika kvarni biznis, i da u njoj nemre uspijet nego onaj najkvarniji, a pritom u najfinijim manirima upakiran, tek toliko, da se oni dobroćudni i naivni imaju čemu nadati. Pa to drvo tako raste, i lista, i grana se, i ne vidim ni jedan buldožer, ni poplavu, ni sušu na vidiku...
U međuvremenu, na birou se nije promijenilo mnogo toga, u suštini. Još uvijek se moram jednom mjesečno javiti da postojim. Ali ovaj puta smo se malo unaprijedili, dakle, ne moram šetati gradom i stajati u redu za svoj pečatić, nego se samo javim jednim kratkim mejlom uz srdačne pozdrave, i dobim natrag isto tako srdačan odgovor, i to je to. Dakle, mogu slobodno preseliti na Tajland i razmjenjivati otamo srdačnu kurtoaziju s domaćom birokracijom. Što je, dakle, silni informatički napredak u odnosu na, ono nekad.
S druge strane, kolikogod se spretno služili tipkovnicom i monitorom, domaći birokrati još uvijek nisu uspjeli registrirati postojanje nekih zanimanja, od kojeg izdvajam samo web dizajn, npr. (a to znam zato jer sam baš to pitala, jer me baš, eto zanimalo, nakon što mi je ljubazno objašnjeno da mojih 15 godina sjedenja uz fotošopove i ilustratore, također na zavodu niš ne znače...) Situacija je takva da web dizajneri, već više od jednog desetljeća, otvaraju svoje firme, naveliko rade, i čini se da imaju toliko posla e da, baš nitko od njih nema potrebe javljati se na zavod, pa vjerojatno zato ni zavod nema potrebe priznati da to zanimanje uopće postoji. Bespuća birokratskih zakučica, ki će ga vrag znat...
S treće strane, ponekad mi biro pošalje naputak da se javim na neki oglas. U skladu s mojom školskom spremom, koja, igrom slučaja, baš i nema previše veze s mojim radnim iskustvom, ali eto, nema veze, tako oni funkcioniraju. Pa onda na mejl dobijem uputstva kako moram prošarati pola grada, što u potrazi za izvodom iz matične knjige, što u potrazi za dokazom o nekažnjavanju, što u potrazi za fotokopiraonom, što u potrazi za poštom, printerom, kuvertom i markicom. Jerbo, izgleda da se na poslove u državnoj službi nemrem javiti, a da se prije toga ne teleportiram u koje stoljeće unazad. Svem OIB-u i elektronskom građaninu unatoč i uprkos. Dakle, ništa od preseljenja na Tajland, za sada.
S četvrte strane, dobila sam od zavoda i intrigantan jedan poziv na džaba tečaj engleskog jezika. Zanimljivo jedno iskustvo, mora se reć. Poziv na testiranje u osam ujutro. Testiranje u jednoj sobi, ispred sobe buljuk ljudi koji nije stao u onu jednu sobu, a usred sobe mali crnac s kačketom. Predstavlja se kao vlasnik firme koja drži tečaj u suradnji s hazezeom. Poduzetni crnac u srcu metropole. Nije moglo proći, a da jedan hrvat, instant ne označi sebe nesputanim šaljivdžijom, bedastim upitom da li je možda crnac član društva afrikanaca. Odmah, na početku. Da se ne bi ovaj slučajno zanio da ima posla s očajnim, nezaposlenim, znanja i pomoći željnim ljudima, i tek toliko, da odmah znade gdje mu je mjesto. U Africi, naravno.
Nekim čudom, voditelj škole i vlasnik firme, nije se instant dohvatio banane i pobjegao na prvo drvo, nego je nastavio, uz dopadljivi smiješak i povremeni humor na vlastiti račun, objašnjavati kako sve to funkcionira, kako on može pomoć ljudima da nauče jezik, nađu posao, i stanu na svoje noge, i sve te cake kojemu ga je američko školovanje podatno obdarilo, uz tu i tamo pokoju upadicu, želite li me još nešto pitati, osim toga zašto sam crn, ili, eto, vidite, nismo svi isti, vi ste bijeli, ja sam crn, vi ste nezaposleni... (a ja imam firmu, luzeri jedni šupački, dovršite si rečenicu sami...:P)
Naravno, otpočetka me kopkala njegova računica za ulaganje tolikog napora u podučavanje ljudi koji, kakti ne bi trebali niš platit, ali ipak, plaćaju neš simbolično za knjigu (lošu fotokopiju, slutim) i još neš za certifikat, (nema džabe ni u babe), mislim, ipak, to je utrošeno vrijeme, silni sati potrošeni na, skoro pa volontiranje, ispalo je da je tečaj organiziran baš za teške početnike, a da je većina, mlađih pogotovo, s engleskim jezikom u dobrim odnosima, oni su dobili ponudu za viši stupanj, 50% popusta.
Borba, sve to. I kaos, narafski...
Oznake: ljetovanje plaža
10.11.2015. u 10:28 | 4 Komentara | Print | # | ^opet taj naslov
Iznenađenje nula bodova, moji bivši krajevi jedini postupili ljudski, sve ostalo u skladu sa svojom zatucanošću, jedino me malo živcira što me ponijelo sve to, a znam da nikud ne nosi, samo u nerviranje oko nemoćnog sadržaja glava bližnjih, čije grozne i besmislene riječi moram slušati svaki dan i izbjegavam, barem dio toga, tako da se vozim na posao i nazad biciklom, naime, gluposti vrve i javnim prometalima, a u njima ljudima trulež bazdi iz usta, a navodno je jučer viđena i jedna kojoj su buhe šetale po kosi, ljudi su zarazna gamad, s buhama ili bez.
Jutros sam isto išla biciklom, svaka pomisao na šipak vlak, u kojem mi nepoznati netko kašlje u uho i gazi po nogama, rastjeruje i zadnji strah od mraza i minusa, imam na sebi ofucanu gorotex jaknu, muđahedinski šareni nazovi šal krpu i plavu kapu i rukavice s naranđastim detaljima i zelenu torbu, i vidjela sam samu sebe, jutros, dok sam na štandu kupovala one jedine netrule tri banane, da, izgledam upravo kao neka luda baba koja je na sebe nabacala prnje iz vrećice pored kontejnera, negdje usput pronašla odbačeno biciklo, i sad ide jutrom nekim svojim poslim, nitko ne zna kud ni zašto, ali one tri banane jako su joj potrebne... uspjela sam rastužit samu sebe jutros, nekako skroz u skladu s onim kako mi se čini da taj neki daleki normalni svijet doživljava ovaj patetični isprdak od retardirane zemlje. Kao nešto od čega samo možeš okrenut glavu i začepit nos.
Oznake: ljetovanje plaža
02.12.2013. u 20:36 | 5 Komentara | Print | # | ^nova igračka
Ipak, nakraju, odlučila sam se za ajfon. Bilo neko sniženje, pa božić, pa popust, pa webšop, pa ovo, pa ono. Pa si našla neki na tom webšopu, pa sve nešto tamo klikala, pa mi nije dalo, pa nakraju ni karticu nije primilo, pa sam uvalila majčinu karticu, na koju imam punomoć, pa nekako stigla do kraja narudžbe.
Pa drugi dan zvala ih da pitam kad stroj stiže, i jel sve u redu.
Pa mi ljubazna teta operativka objasnila da sam sve krivo poklilala, jer da će mi oni sa telefonom poslati novi broj, pa da moram sve nešto potpisivati, što ne želim, pa sam bila očajna jer su im stranice zakurac, i ni u jednom trenutku me nisu upozorile da ću dobiti novi broj, kojeg nikako ne želim, pa je onda teti operativki bilo krivo, pa je smišljala što da radim, pa ponudila mi da odjebem oversis i telefon, i da onda sutra me ona nazove, i sve poklika u moje ime.
Pa smo tako učinile. Odjebale novi broj, i majčinu karticu, i postupile ispravno.
To je sve operativka učinila umjesto stare bakice, koja se više ne snalazi po internetu.
Pa je treći dan dostava došla dok nikog nije bilo doma. Pa nazovi, povuci potegni, pa dogovorili dostavu za četvrti dan, točno u četiri.
Pa je dostava četvrti dan došla u tri.
Pa sam šesti dan konačno otpakiravala paket, odlučna da više jednom pogonim stroj.
Pa sam otkrila da je stara kartica od starog mobitela prevelika, e da bi stala u minijaturni fensišmensi utor od ajfona, poželjela zaplakat od muke. Pa onda trk u grad, e da bi mi tamo izrezali karticu, e da bi bila manja.
E, a tako manja više ne ide u veliki utor od prastarog mobitela, kojeg se ne želim, zlunetrebalo, samo tako odreći, jer još radi, a s ovom novom tehnologijom, nikad ne znaš... jelte....
Pa kupuj onda adaptere tako da mi, danas sutra, nikad se ne zna, izrezana kartica može stati u veliki utor, iako je malena.
Pa trči kući, pa se onda ulogiraj.
Nađi svoju ID adresu... pa se sjeti lozinke... pa im piši da je lozinka zaboravljena... pa onda oni pošalju lozinku.... a bakica ne zna koja joj je jebena ID adresa... pa se dopisuje tako i pet puta promijeni lozinku, e da bi sasvim slučajno pomislila kako je možda mail adresa, ustvari ta ID adresa...
Nekim čudom ajfon nije izletio naulicu zajedno sa iskasapljenom karticom i starim brojem.
Onda je Mužjak preuzeo ajfon i otkrio da s njim može razgovarati. Sam je sebi uspio poslati poruku fak ju taj i taj, i skroz se zaljubio. Više se ne odvaja od njega i nonstop mu nešto tepa.
Moji osjećaji su još uvijek podvojeni.
Došli smo u selomojemalo.
To da ja spojim posjet roditeljima i da se oglasim. Nisam se oglasila još od kad se franjo rušio. Sad vidim da je taj put oglasivanje bilo uzaludno, iako je trenutno veselilo, pa pretpostavljam da će i ovo isto.
Promjene se uvijek događaju pomalo. Truljenje kad krene iznutra, nemreš ga nikako zaustavit, jer ga ne vidiš. Samo se možeš nemoćno sablaznit jednom kad izbije na površinu.
Kupili smo si karte za daleki istok. Da budemo na suncu dok ovdje pada snijeg i sve je sivo i nema sunca.
Prijatelji nam svi redom demonstriraju zavist. Nešto kao, nije dovoljno da smo sretni i zadovoljni inače, nego još i ovo... Čak i najboljoj idem na živce. Postalo mi je neugodno radi toga što putujemo, i još više neugodno što si to uopće možemo priuštiti. Osjećam kao da sam izdala, ne pripadam.
To je, valjda, tako, prirodno je biti ljubomoran na tuđu sreću. Prirodno je, valjda, poželjeti malo zla onima koji si mogu priuštit ono što mi ne možemo. Nije fer, nije pravedno...
Prirodno je valjda onda, da moje kolegice sa užasnim muževima i usranim pelenama, ne mogu podnijeti da neki tamo ljudi žive sretno i zaljubljeno, dok su one gurnute na margine služenja potomstvu. I da je njima, ustvari, skroz poželjno da i drugi budu nesretni, kad već ni njima ne cvjetaju ruže. I da se možda i osjećaju bolje dok su drugi nesretniji od njih.
Prirodno je, dakle, da će sutra izgubiti oni koji su danas mahali zastavama ljubavi.
Tužno, ali, eto...
Oznake: ljetovanje plaža
30.11.2013. u 19:17 | 3 Komentara | Print | # | ^Nema naslova
U zadnje vrijeme se mnogi javno razbacuju razočaranjima u ovu domovinu. Meni nije baš to neš novo. Više je neko latentno razočaranje koje traje dvadeset godina. Tu i tamo me samo malo jače bocne da se ne opustim i ne pomislim da živim među uljuđenim svijetom.
Pa i to sa pederima, i sa ćirilicom, pa i sa igračem koji se na mikrofon razbacuje ustaškim pozivima, a masa mu odgovara, sve to, to je upravo to.
Zemlja agresivnih primitivaca i prekrasnih pejzaža. Trebala bih to upisati umjesto što izbjegavam napisati ime zemlje iz koje dolazim, tamo na svim profilima koji se guraju sa ostalim svijetom i daju mogućnost da napišeš iz koje zemlje djeluješ.
Mene je sram toga, napisati iz koje zemlje dolazim. I nekako, ako već to moram pisati, najradije bih se ispričavala i objašnjavala da nisam ja takva. I da više volim onu koje više nema. Tamo su makar isfuravali da isto su važne sve različitosti, rase, vjere, nacionalnosti, i učili da je crkva samo pohlepna institucija, koja je tlačila neznanjem u srednjem vijeku i da je narod silno patio radi toga. Kolikogod da je bila na zlu glasu, ipak bolje zvuči. Sve zvuči bolje od ovoga. Sada kada crkva opet tlači i gura u srednji vijek. I glupi narod je opet jadan, i svi se jedni drugih boje, i svi pokazuju zube, i svi su puni mržnje.
Bivšu zemlju preziru jer ih je nasilu tjerala na pomirljivost. Što vrijeme više izmiče i nove budalaštine donosi, čini mi se da je to bio jedini način da se primitivnu masu natjera na uljuđenost. Nasilu i pendrekom. Kad evo, svakim novim danom pokazuju da je nasilje jedini jezik koji razumiju...
Ali, nekako, navikne se čovjek na svako zlo, pa tako i na sramotu od zemlje u kojoj živi.
Silom neprilika.
Podnošljivije je ljeti nego zimi, u svakom slučaju. Dođu neki stranci, daju dah nečeg drugačijeg, kao da tamo negdje vani zbilja postoji neki lijepi, veliki i šareni svijet. Skoro kao nekad. Samo što su granice onda bile bodljikave i nije preko njih bilo lako, a sada su došle nekako, prirodno, same od sebe.
I trčanje pomaže.
Ovih dana teže mi je natjerat se na trčanje, mrak je brži od mene, a ja si još nisam našla neko dovoljno osvijetljeno i dovoljno dugačko trkalište, e da bi ispunilo svo ono vrijeme od odustaću, idem doma, šta mi ovo treba do juhuhuuuuhuuuuuuu, d lajf iz soooou bjutiful! Pa si sve nešto odgađam, te sutra ću, te kiša će, te imam posla, te ovo, te ono.
Mislela sam tako i u ponedjeljak.
Sigurno ću otić. I baš sam se fino vraćala s posla i razmišljala o svojoj novoj trasi i sve nešto pogledavala oko sebe u nadi...
A onda se je na livadu, na koju su se jednom u budućnosti trebali spustiti vanzemaljci, parkirao auto, širom otvorio svih svojih pet vrata, iz njega je izašao čovjek u maskirnoj uniformi, i nasred livade zabio barjak. Iz auta je za to vrijeme grmila neka od tompsonovih budnica.
Sve je izgledalo kao da se zbilja spustio vanzemaljac usred nekog urbanog mjesta, posred livade, koju samo peseki smiju zapišavati, ostavio svoje trapavo vozilo, jer otkud da vanzemaljac zna kakva su pravila pristojnog ponašanja na tom čudnom planetu, i onda počeo odašiljati neke svoje signale. Ubrzo potom došlo je još vanzemljaka, pored barjaka su zasadili fenjer i slali svjetleće signale gore prema svemiru.
Ne znam točno što su poželjeli poručiti, znam samo da sam zaključila da ovo nije dan od slobodnog trčanja po kvartu. Tamo gdje muškarci nabijaju koračnice u ratnim odijelima i mašu barjacima u debeloj erekciji, tamo definitivno nije vrijeme za slobodne aktivnosti. Tamo je vrijeme samo za bijeg. Ili skrivanje po kući. Ne sluti na dobro to kada muškarci u uniformi ne poštuju ne gazi travu oznake. Muškarci su inače skloni biti budalama i silovateljima, a uniforma im još dodaje taj neki paravan iza kojega mogu osloboditi sve svoje životinjsko. Sve to nešto što zakon, ta sitna stavka koja nas jedina dijeli od životinjskih predaka, u normalnim uvjetima i normalim zemljama, brani i kažnjava.
Ne sviđa mi se to.
Nagovaram mužjaka da odselimo, da smo trebali prije, da koj kurac... on se smije, da nije to ništa, da samo previše visim na portalima.
Nije to ništa...
Oznake: npr, ljetovanje plaža
20.11.2013. u 22:13 | 5 Komentara | Print | # | ^