Madonna zapjevala na francuskom...
Svaki novi dan donosi neku novu i potresniju vijesticu, lepršanje naslovima baš je zabavna stvar, zabavno je i to kako se bog fejspuka brže bolje dosjetio programirati filter franc zastave i kako se isti polijepio na bezbroj profila bezbrojnih ljudi, koji se iz ovog/onog razloga poistovjećuju s ovim/onim, gledajuć sve to, sve se više osjećam psihopatom, iako, mrzim i prezirem zastave, šarene krpe za šareno poistovjećivanje, osjetim nešto loše u predjelima pleksusa svakim pogledom na svaku zastavu, psihopati navodno nemaju osjećaje, možda je ipak sve u redu, makar samo samnom, ako već nije sasvima njima...
Oznake: npr
15.11.2015. u 11:00 | 2 Komentara | Print | # | ^Kolateralne žrtve
Čini mi se da je počeo taj neki katolički post, to nešto, danas su se svi na poslu uzvrtili oko toga da za gablec ne smiju jesti meso, i da li je piletina jest ili nije meso. I osim toga, ovi što svakih pola sata odu u čikaonu začikati, pa su svečano izjavili da oni će se odreć čikanja.
Štoreć, nervoza je već vidljiva u zraku, na kraju, ne bih se štela mešat u narodne običaje, svi bi to bilo oke, kada od sve te njihove ovisničke nervoze i frustracije ne bi najebali i mi, ni krivi, ni dužni, ni vjernici...
Oznake: npr
18.02.2015. u 12:55 | 7 Komentara | Print | # | ^Dan poslije
Moj kolege loleki, voleki i boleki, ne samo što noć probdiju e da bi gledali tekme, nego im je skroz u redu i ispravno kada njihovi nacionalni idoli sportaši plaćaju poreze nekim tamo stranim i nepoznatim zemljama namjesto vlastitima.
Idolopoklonstvo ionako ne poznaje granice...
Oznake: npr
09.09.2014. u 13:04 | 5 Komentara | Print | # | ^ni tu ni tamo
Budim se jutrom i dugo gledam u prozor, u glavi samo jedna misao, tu ispred prozora, tu je pješčana plaža, malo dalje, tamo je more, a ja se samo moram sjetiti gdje sam, i koje je ovo mjesto, i kako se ova kućica zove... i nikako da se sjetim, i pobogu, onda mi sine, to je plava soba, to je stan na trećem katu, dolje je park, dolje nije more... Mužjak isto tako. Sanja sve neke nebuloze i svaki dan ponavlja kako je netko reko` da kad putuješ, onda duša ostaje iza tebe, a jedino putuje s tobom, onda kada ideš pješke. A to kad odeš avionom, onda izgubiš dušu tamo daleko, na pješčanim plažama i dalekim morima, i onda te ona zove u snu, da se vratiš po nju...
Sad, dok sam bez duše, skroz mi dobro ide. Ne gledam televiziju, ne pratim portale, ne sekiram se oko prometa, ne vidim blato u blatogradu, ne znam što drugi rade, ne zanima me, osim ako je to nešto jako dobro i zanimljivo, još sam uvijek puna sunca (a i sunca je pun grad), i mislim da je to sve u hrani, u puno povrća, ribe, kozica, i riže, i paprenih začina, i to mora biti jako dobro, i crijeva tako kažu. Svi se slažemo. Dovršavam stvari i život je lijep.
Putovati se treba. S igračkama. Tako da se poslije možeš igrati i vraćati se u sve svoje uspomene i opet ih proživljavati. Možda, negdje na tim filmićima, i na svim onim fotkicama, možda slučajno vidim neku izgubljenu dušu. Pa da se znadem jednog dana vratiti po nju.
Možda.
Oznake: npr
13.01.2014. u 22:48 | 5 Komentara | Print | # | ^Nema naslova
U zadnje vrijeme se mnogi javno razbacuju razočaranjima u ovu domovinu. Meni nije baš to neš novo. Više je neko latentno razočaranje koje traje dvadeset godina. Tu i tamo me samo malo jače bocne da se ne opustim i ne pomislim da živim među uljuđenim svijetom.
Pa i to sa pederima, i sa ćirilicom, pa i sa igračem koji se na mikrofon razbacuje ustaškim pozivima, a masa mu odgovara, sve to, to je upravo to.
Zemlja agresivnih primitivaca i prekrasnih pejzaža. Trebala bih to upisati umjesto što izbjegavam napisati ime zemlje iz koje dolazim, tamo na svim profilima koji se guraju sa ostalim svijetom i daju mogućnost da napišeš iz koje zemlje djeluješ.
Mene je sram toga, napisati iz koje zemlje dolazim. I nekako, ako već to moram pisati, najradije bih se ispričavala i objašnjavala da nisam ja takva. I da više volim onu koje više nema. Tamo su makar isfuravali da isto su važne sve različitosti, rase, vjere, nacionalnosti, i učili da je crkva samo pohlepna institucija, koja je tlačila neznanjem u srednjem vijeku i da je narod silno patio radi toga. Kolikogod da je bila na zlu glasu, ipak bolje zvuči. Sve zvuči bolje od ovoga. Sada kada crkva opet tlači i gura u srednji vijek. I glupi narod je opet jadan, i svi se jedni drugih boje, i svi pokazuju zube, i svi su puni mržnje.
Bivšu zemlju preziru jer ih je nasilu tjerala na pomirljivost. Što vrijeme više izmiče i nove budalaštine donosi, čini mi se da je to bio jedini način da se primitivnu masu natjera na uljuđenost. Nasilu i pendrekom. Kad evo, svakim novim danom pokazuju da je nasilje jedini jezik koji razumiju...
Ali, nekako, navikne se čovjek na svako zlo, pa tako i na sramotu od zemlje u kojoj živi.
Silom neprilika.
Podnošljivije je ljeti nego zimi, u svakom slučaju. Dođu neki stranci, daju dah nečeg drugačijeg, kao da tamo negdje vani zbilja postoji neki lijepi, veliki i šareni svijet. Skoro kao nekad. Samo što su granice onda bile bodljikave i nije preko njih bilo lako, a sada su došle nekako, prirodno, same od sebe.
I trčanje pomaže.
Ovih dana teže mi je natjerat se na trčanje, mrak je brži od mene, a ja si još nisam našla neko dovoljno osvijetljeno i dovoljno dugačko trkalište, e da bi ispunilo svo ono vrijeme od odustaću, idem doma, šta mi ovo treba do juhuhuuuuhuuuuuuu, d lajf iz soooou bjutiful! Pa si sve nešto odgađam, te sutra ću, te kiša će, te imam posla, te ovo, te ono.
Mislela sam tako i u ponedjeljak.
Sigurno ću otić. I baš sam se fino vraćala s posla i razmišljala o svojoj novoj trasi i sve nešto pogledavala oko sebe u nadi...
A onda se je na livadu, na koju su se jednom u budućnosti trebali spustiti vanzemaljci, parkirao auto, širom otvorio svih svojih pet vrata, iz njega je izašao čovjek u maskirnoj uniformi, i nasred livade zabio barjak. Iz auta je za to vrijeme grmila neka od tompsonovih budnica.
Sve je izgledalo kao da se zbilja spustio vanzemaljac usred nekog urbanog mjesta, posred livade, koju samo peseki smiju zapišavati, ostavio svoje trapavo vozilo, jer otkud da vanzemaljac zna kakva su pravila pristojnog ponašanja na tom čudnom planetu, i onda počeo odašiljati neke svoje signale. Ubrzo potom došlo je još vanzemljaka, pored barjaka su zasadili fenjer i slali svjetleće signale gore prema svemiru.
Ne znam točno što su poželjeli poručiti, znam samo da sam zaključila da ovo nije dan od slobodnog trčanja po kvartu. Tamo gdje muškarci nabijaju koračnice u ratnim odijelima i mašu barjacima u debeloj erekciji, tamo definitivno nije vrijeme za slobodne aktivnosti. Tamo je vrijeme samo za bijeg. Ili skrivanje po kući. Ne sluti na dobro to kada muškarci u uniformi ne poštuju ne gazi travu oznake. Muškarci su inače skloni biti budalama i silovateljima, a uniforma im još dodaje taj neki paravan iza kojega mogu osloboditi sve svoje životinjsko. Sve to nešto što zakon, ta sitna stavka koja nas jedina dijeli od životinjskih predaka, u normalnim uvjetima i normalim zemljama, brani i kažnjava.
Ne sviđa mi se to.
Nagovaram mužjaka da odselimo, da smo trebali prije, da koj kurac... on se smije, da nije to ništa, da samo previše visim na portalima.
Nije to ništa...
Oznake: npr, ljetovanje plaža
20.11.2013. u 22:13 | 5 Komentara | Print | # | ^