ni tu ni tamo
Budim se jutrom i dugo gledam u prozor, u glavi samo jedna misao, tu ispred prozora, tu je pješčana plaža, malo dalje, tamo je more, a ja se samo moram sjetiti gdje sam, i koje je ovo mjesto, i kako se ova kućica zove... i nikako da se sjetim, i pobogu, onda mi sine, to je plava soba, to je stan na trećem katu, dolje je park, dolje nije more... Mužjak isto tako. Sanja sve neke nebuloze i svaki dan ponavlja kako je netko reko` da kad putuješ, onda duša ostaje iza tebe, a jedino putuje s tobom, onda kada ideš pješke. A to kad odeš avionom, onda izgubiš dušu tamo daleko, na pješčanim plažama i dalekim morima, i onda te ona zove u snu, da se vratiš po nju...
Sad, dok sam bez duše, skroz mi dobro ide. Ne gledam televiziju, ne pratim portale, ne sekiram se oko prometa, ne vidim blato u blatogradu, ne znam što drugi rade, ne zanima me, osim ako je to nešto jako dobro i zanimljivo, još sam uvijek puna sunca (a i sunca je pun grad), i mislim da je to sve u hrani, u puno povrća, ribe, kozica, i riže, i paprenih začina, i to mora biti jako dobro, i crijeva tako kažu. Svi se slažemo. Dovršavam stvari i život je lijep.
Putovati se treba. S igračkama. Tako da se poslije možeš igrati i vraćati se u sve svoje uspomene i opet ih proživljavati. Možda, negdje na tim filmićima, i na svim onim fotkicama, možda slučajno vidim neku izgubljenu dušu. Pa da se znadem jednog dana vratiti po nju.
Možda.
Oznake: npr
13.01.2014. u 22:48 | 5 Komentara | Print | # | ^