Nema njih do nas
U glavnom gradu od Tajlanda čekali smo vlak od glavnog grada, kojeg zovu nebeskim, (ne grad, nego vlak) jerbo se radi promočive zemlje više isplatilo izgraditi tračnice na nebu, nego pod zemljom, pa smo tako, negdje tamo na visini desetog kata, čekali to čudo na nebeskim tračnicama, i primjetila sam, da, imam silnu i neoborivu moć primjećivanja, primjetila sam da ti njihovi ljudići, iz nekog čudnog razloga, stoje jedan iza/ispred drugoga, s poširokim razmakom između sebe, a pod nogama su im nacrtane strelice, koje upućuju ravno na tračnice, i spoznala sam, u hipu, da čekaju ti ljudi pristojno u redu, a strelice idu upravo tamo gdje bi trebala biti vrata imaginarnog vlaka, koji, u tom svečanom trenutku spoznaje, još uvijek nije dolazio.
I onda je vlak došao. I postavio svoja ulazna vrata točno ispred strelica, točno ispred ljudi koji su već pet minuta čekali u redu, s praznim mjestom za još jednog čovjeka između sebe, i onda su ljudići, uredno i ležerno, ušetali u svoj nebeski vlak.
U glavnom gradu od Kroatolanda čekala sam vlak, iz nekog razloga, svakih pola godine u glavnom gradu se mijenja red vožnje prigradskih vlakova, i ovih šest mjeseci nas je dopalo da se dva vlaka voze sa sedam minuta razmaka, i kad prvi vlak kasni, onda teti na blagajni koja prodaje karte zazvoni telefon, pa se ona sa slušalicom nagne preko blagajne, baci škic na kolodvor i kaže: da, je, upravo je otišao, možete krenut, i onda dolazi drugi vlak, i nikad ne znamo gdje će stat, i onda, mi rulja se pomičemo čas naprijed, čas nazad i sve nešto trčimo za tim misterioznim vratima. Bez reda, bez razmaka i bez ležernosti.
Jednom, sreli smo slučajno one, neke, neke naše na povratku iz Tajlanda. Kolutali su očima i ispitivali nas da li smo i mi vidjeli kako su ti njihovi ljudići mali, prljavi i ružni. I da im je hrana nejestiva i da nema mora ka` ča je naše, jer ono njihovo, to ima nešto, kao da ima onu neku pinicu po sebi...
Da, imam silnu i neoborivu moć primjećivanja, ali, eto, nisam primjetila male, prljave i ružne, koji žive od neke nejestive hrane. Sve što sam vidjela jest da oni su miljama daleko, daleko negdje, daleko ispred nas.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
29.01.2014. u 20:19 | 11 Komentara | Print | # | ^ni tu ni tamo
Budim se jutrom i dugo gledam u prozor, u glavi samo jedna misao, tu ispred prozora, tu je pješčana plaža, malo dalje, tamo je more, a ja se samo moram sjetiti gdje sam, i koje je ovo mjesto, i kako se ova kućica zove... i nikako da se sjetim, i pobogu, onda mi sine, to je plava soba, to je stan na trećem katu, dolje je park, dolje nije more... Mužjak isto tako. Sanja sve neke nebuloze i svaki dan ponavlja kako je netko reko` da kad putuješ, onda duša ostaje iza tebe, a jedino putuje s tobom, onda kada ideš pješke. A to kad odeš avionom, onda izgubiš dušu tamo daleko, na pješčanim plažama i dalekim morima, i onda te ona zove u snu, da se vratiš po nju...
Sad, dok sam bez duše, skroz mi dobro ide. Ne gledam televiziju, ne pratim portale, ne sekiram se oko prometa, ne vidim blato u blatogradu, ne znam što drugi rade, ne zanima me, osim ako je to nešto jako dobro i zanimljivo, još sam uvijek puna sunca (a i sunca je pun grad), i mislim da je to sve u hrani, u puno povrća, ribe, kozica, i riže, i paprenih začina, i to mora biti jako dobro, i crijeva tako kažu. Svi se slažemo. Dovršavam stvari i život je lijep.
Putovati se treba. S igračkama. Tako da se poslije možeš igrati i vraćati se u sve svoje uspomene i opet ih proživljavati. Možda, negdje na tim filmićima, i na svim onim fotkicama, možda slučajno vidim neku izgubljenu dušu. Pa da se znadem jednog dana vratiti po nju.
Možda.
Oznake: npr
13.01.2014. u 22:48 | 5 Komentara | Print | # | ^Povratak
Dođavola. Sad, baš sad moram pisati. Iako je baš muka nabadati po ovim zmart slovcima. Iako on baš sad mora jebat. Sreća da se prepakirava. Traži nešto. Vjerojatno je to nešto u mojoj torbi.
Zadnji dan smo ovdje. Ironično, ovdje smo spavali i prvi dan. Ludi, sretni i zbrkani od jet laga.
Ne sjećam se da mi je povratak ikada ovako teško padao. Čini mi se kao buđenje iz nekog čarobnog sna. (A i ne može bit drugačije kad samo zujiš, fino ždereš, nula briga, nula pameti.)
Otkrila sam i da se urnebesno bojim aviona. To je nešto novo, prije nije bilo tako. Prije sam uživala, a sad, sad cijelo vrijeme sjedim u grču i osluškujem motore i grozim se turbulencija. I zamišljam, za utjehu, koje ću sve grozne stvari propustit ako sad padnem... Neku groznu bolest, sigurno. Ružnu starost bez zdravlja i penzije. Starost i samoću u hladnom blatogradu. Na trenutke me to smiri. A onda se zlo opet počne trest i raspadat. I onda zaboravim sve. Samo strah.
Sutra me čeka dvanajst sati samo straha.
Dođavola, vrijedilo je.
Zaljubila sam se u prljavi šarm Blade Runner Citya. I sve te drage i nasmijane ljudiće. I plaže i pijesak i more i tonu šrimpova koji mi sad, zajedno sa češnjakom i svom silom začina, kroz sve pore bježe van. Fin je taj život bez brige i pameti.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
08.01.2014. u 18:22 | 5 Komentara | Print | # | ^