Dođavola. Sad, baš sad moram pisati. Iako je baš muka nabadati po ovim zmart slovcima. Iako on baš sad mora jebat. Sreća da se prepakirava. Traži nešto. Vjerojatno je to nešto u mojoj torbi.
Zadnji dan smo ovdje. Ironično, ovdje smo spavali i prvi dan. Ludi, sretni i zbrkani od jet laga.
Ne sjećam se da mi je povratak ikada ovako teško padao. Čini mi se kao buđenje iz nekog čarobnog sna. (A i ne može bit drugačije kad samo zujiš, fino ždereš, nula briga, nula pameti.)
Otkrila sam i da se urnebesno bojim aviona. To je nešto novo, prije nije bilo tako. Prije sam uživala, a sad, sad cijelo vrijeme sjedim u grču i osluškujem motore i grozim se turbulencija. I zamišljam, za utjehu, koje ću sve grozne stvari propustit ako sad padnem... Neku groznu bolest, sigurno. Ružnu starost bez zdravlja i penzije. Starost i samoću u hladnom blatogradu. Na trenutke me to smiri. A onda se zlo opet počne trest i raspadat. I onda zaboravim sve. Samo strah.
Sutra me čeka dvanajst sati samo straha.
Dođavola, vrijedilo je.
Zaljubila sam se u prljavi šarm Blade Runner Citya. I sve te drage i nasmijane ljudiće. I plaže i pijesak i more i tonu šrimpova koji mi sad, zajedno sa češnjakom i svom silom začina, kroz sve pore bježe van. Fin je taj život bez brige i pameti.
Post je objavljen 08.01.2014. u 18:22 sati.