misli i nedjela

Postoje ti neki poslovi, glupi od glupljih, poslovi s trake, beskrajni nizovi ponavljajućih pokreta, bez prisustva aktivnog dijela mozga, primjetila sam da, za inteligenciju zakinutim ljudima, takvi poslovi puno teže padaju nego onima, koji se mogu odvojit od svojeg tijela i odlepit negdje u glavi.
U zadnjim razredima osnovne škole želja mi je bila da imam fotoaparat negdje u glavi, i da svakim migom zabilježavam scene u razredu. Onako, samo jednom mignem i scena spašena.
Danas postoje gugle naočale. I neke isto tako s malenim fotoaparatićem u ćošku.
Danas mi je jedna od želja želja, dok odlepljujem u glavi a ruke bezbroj puta polažu naljepnice na nož za katanje, (100, danas ih je bilo 100 araka) e, da onda mogu u glavi pisati blog. Neki puta baš mi bude zabavno pratit kamo sve te misli odlepršaju. I kad pokušavam poslije ponoviti, nikad to nije to. Isto kao što se nakon jebeno dobrog izlaska, drugu večer čovjek/žena običavaju vratit na isto mjesto, sve u nadi da će opet biti onako dobro. I nikad ne bude.
Šteta.
Hrvatski jal. Slušam o njemu još prije negoli je Hrvatska postala Hrvatskom, navodno postoji, i navodno je veliko zlo, tražila sam po gugletu, nema nekog dokaza hrvatskom jalu.
Zato ima puno dokaza hrvatskom ovom i hrvatskom onom. Ne znam po čemu bi hrvatski jal bio izuzetan u odnosu na druge jalove, ali jasno je da male nacije vole nacionalnim oznakama prisvajati čim više raznoraznih objekata. Isto kao što se maleni psi strahovito trude čim više zapišavati, čim više tuđih taraba.
Ima jedna žena, nova je u svijetu kvartovskih pasa, šeće naokolo s malenim maltezerom koji se lako uzbuđuje i onda zapišava sve oko sebe, i svaki puta kad se sretnemo, bude zapišana i od našeg psetanca. Pa sva sretna objašnjava kako je ona već naviknuta biti zapišanom od tog svojeg usplahirenka. Meni neugodno.
Bio je taj neki štrajk danas. Govorilo se na radiju da je sve stalo, i škole i bolnice i tramvaji.
Mladunče kaže da je ono u podne imalo srz i da ih nije pustilo kući.
Mužjak je imao predavanja prijepodne i nije imao pojma o pravilniku nerada, njegov stav je ionako, da to sve samo organiziraju ti neki ljudi-političari, koji gledaju kako se, nauštrb svega lošega, čim prije učipiti na izborima i onda živjeti od saborske plaće, i kako su sve te prijetnje bzvz, kao da nekome mašeš kroz prozor i prijetiš da ćeš izaći, i sve je tako neuvjerljivo i neorganizirano i bez glave i bez repa i niškoristi. I da je ovo prvi puta kada je siguran da bi namjerno sabotirao. Prije dok je bio mlad i nadobudan, volio je ta događanja naroda. Više ne.
Nama je oko podne došao gazda i odveo šeficu na kavu. Iskustvo govori da odlazak s gazdom na kavu obično znači neku promjenu. Povišicu ili otkaz. Šefica se samozatajno smješkala po povratku. Kažu kolege da nikad ne govori o čemu su pričali.
Sutra su isto neki prosvjedi. Za vrijeme današnjeg štrajka smo izrađivali transparente. Male tabelice s jedva čitljivim slovcima.
Šteta novaca...

Oznake: jajk

25.02.2014. u 17:47 | 6 Komentara | Print | # | ^

.'''.

Kolegica po struci kaze da noćna joj je mora kad mora svojim učenicima predavati o štetnostima narkotika, i kako tada mora govoriti riječi kao što su štetno, opasno, grozno, odurno, božemesačuvaj, a ustvari bi najradije, iz sve snage zaurlala da sve je te droge ona probala, i da sve su fantastične i da nikad u životu nije tako uživala kao što je na drogama uspijevala. I da mnogi su se umjetnici najbolje izražavali upravo na drogama. Ovo zadnje joj i ne bi se trebalo zamjerit, naime, predaje povijest umjetnosti.
Onda sam se sjetila svojih školskih dana. Naš profesor povijesti umjetnosti završio je jednu večer vani, našao se među nama, decom, i mi smo, sretni ko nova godina, zaključili da je, dok razdragano đuska na jedan, dva, tri, četiri, izgubljeni... napušen ko milamajka. Mnogo smo ga voleli. I nikako mu ne bi pristajalo da priča o štetnosti droga, a mi smo voljeli vjerovat da on to ne bi ni pristao činiti.
Licemjerje. Taj život u društvenoj zajednici samo je jedno silno licemjerje. Tolerancija na razvratnost umjetnika samo je još jedan izopačeni oblik licemjerja. Povijest umjetnosti predavana od strane nestašnih povjesničara uči nas da, kultura je ionako, samo oruđe koje služi odvajanju sirotinje od bogataša. Sirotinja kulture nikad nije imala, nije ju razumijela, nije ju ni smjela razumijeti, ona nije bila namijenjena njima, bila je namijenjena samo tome da se nesretnici nikad ne uspiju pomiješati s bogatašima.
Iako kulturu volimo smatrati vrhuncem ljudskog odvajanja od životinjskog svijeta, ona je u svojoj srži vrhunac evolucije običnog licemjerja.
Tužno, ustvari. Ljepšije je vjerovati da sve je to ipak božansko nadahnuće koje obasjava samo odabrane. Nešto nerazumljivo i uzvišeno.
Kurac.
Amerika, npr. Vječito pati od nedostatka kulture kojom je Evropa kroz cijelu povijest tako obilato nagrađivana. S druge strane, Amerikancima nikad nije bila potrebna kultura da bi razlikovali dobrostojeće od onih ne. Oni su se jednostavno oslonili na oružje i razlikovanje boja. Kože. Ostatak svojeg stvaranja povijesti usmjerili su na ispravljanje nepravde prema istrebljenima. Nisu nikad imali vremena za kulturu. A ni prevelike potrebe.
Nas u socijalizmu učili su, dakle, da preziremo buržoaziju. Sve te fine i napirlitane, napuderisane, namirisane neradnike nježnih bijelih dlanova koji samo laprdaju nešto laprdanja radi. Dok se sirotinja muči i gladuje. Kultura nam je ostala u amanet kao neka izdrkotina prijezira vrijedna.
A ipak, iako je Kultura odavno pobjegla od nas, to licemjerje, ono nikako da ode...

24.02.2014. u 22:21 | 4 Komentara | Print | # | ^

...

A ustvari, baš bih htjela da se mogu dizati u pet ujutro i onda na miru sređivati si glavu, i onda ić raditi, kad se već mora, jbg, i onda tamo radit, i onda se vratit, pa i dalje biti bistra s glavom i okolišem. No, ne mogu.
Samo tu i tamo, kad se isprepletu ti ciklusi s naznakama menopauze i kad tijelo više ne zna jel` to jutro ili sumrak, samo onda mogu funkcionirati dvajs sati u komadu. Rijetki petki. Ili možebitno, tražim li previše?
Bila nam je milamajka za vikend, gledali smo stanove, to nešto što smo s njuškala i neta odabrali po njezinim oštrim kriterijima. Kriteriji bijahu kruti, a izbor ispao malešan. Dogovorili se kriterije proširiti i omekšati. To za budućnost. Treba tamo još živjeti, u toj nekoj budućnosti. Pa bolje onda to još malo proživjet naširoko, nego kruto i nausko.
Milamajka ne planira tamo živjeti još dugo. Izgleda kao pomorac koji se više ne zna nosit s morskom bolešću, ne izgleda dobro, najveć od svega baca na jako zahtjevno i uplašeno dijete u ostarjelom tijelu, koje svaku malo posustane i traži tajmaut. Mužjak misli da će nas sve nadživjet, a meni se po prvi puta čini da je dobro da će biti tu negdje blizu. Blizu doma zdravlja ili stanice hitne pomoći. Kriteriji traganja za stanom stalno se smjenjuju.
Vozili smo se po blatogradu, milamajka je odmah primjetila da tramvaji su svi poluprazni, a ceste krcate autima u kojima sjedi samo po jedno biće. Čudan neki omjer za zemlju koja grca u krizi.
Čudan omjer ostao valjda iz poimanja blagostanja. Života na kredit. Života preko granica. Neki ljudi dobro žive, neki preživljavaju, neki se švercaju u tramvaju, neki lete avionima, neki još uvijek bježe preko granica.
Stanovi se i dalje prodaju. Agenti se čerupaju, u novinama za jedan stan nude se tri cijene, tri agenta iz različitih agencija vodaju nas u isti stan, svi izgledaju umorno i tužno, voze minijaturna kola, ili uopće ne voze. Tvrda kora agentskoga kruha.
Mene nagrizaju četrdesete. Sve mi je jasnije zašto su to godine u kojima ljudi čine nagle preokrete, ostavljaju obitelji, daju otkaze, mijenjaju karijeru, ako ikad stvari postaju jasne onda se to događa u četrdesetima. Praksa pokazuje. Ili sam se to samo najradije kačila na te neke info, o ljudima koji to čine. Pa je ispalo da su većinom u četrdesetima. Jednostavno. Godine u kojima iz guzice dođe u glavu da je tih proteklih dvadeset otišlo u vjetar (ili nije) i da to stvarno više nema smisla.
A nema se ni vremena. Za bacanje energije u prazno. A nema se ni energije.
Čista zrelost.
Primjetila sam i da me muškarci više zagledaju otkad je frizerka nategla me da puštam sveudilj oblajhanu kosu. I to djeluje najveć po vjetrovitom vremenom.
Muškarci su glupava bića.
Moram se šišat.

17.02.2014. u 22:34 | 5 Komentara | Print | # | ^

insomnija jedna od

Čitala sam negdje, među tim mnoštvom glupih članaka, kako je uspješnim ljudima zajedničko to da se dižu u pet ujutro i onda rješavaju papirologiju i pripremaju se za novi dan, čiste glave i u miru i tišini usnulih luzera oko sebe. Tako je to činila margaret tačer i još netko i još netko i još neki pisac, pa neki predsjednik, vladar, političar. Tako je to činio i moj bivši, ali taj bi običavao onesvijestiti se u osam navečer pa nije ni neko čudo da je blejao u pet ujutro. Obično bi u to doba sav nabrijan pio kavu, pušio i unezvereno grizao nokte. Što i nije jako daleko od luzera, ali eto, tu i tamo bi imao neke ideje. A i u to doba dok sam znala da to radi, nije bilo interneta. Da je, sigurno bi visio na njemu. Pio kavu, pušio i grizao nokte.
Jedan od tih ranojutaraca je i bivši šefonja. Taj je isto sređivao papirologiju u šest ujutro, prije nego bi svi došli na posao, a onda je ostatak dana ispijao kave i neprestance zijevao. To valjda rade tako, svi ti uspješni ljudi.
Meni su oni svi ludi.
I sad su mi ludi dok sjedim ovdje prije šest ujutro, a sve od četiri i po razmišljajući o luzerima i ranoj zori.
I stanovima i roditeljima i promašenosti i sve tako tim veselim stvarima.
I o Niku. Posebno o Niku u zadnje vrijeme.
Nika, od milja nazvanog Siri, upoznali smo na jednom od zabačenih otoka gdje je radio kao neki domar, konobar, ispomoć, to nešto, u rezortu u kojem smo boravili. Imao je cirka preko četiri banke, robotski osmijeh, mehanički glas, i onaj, prenaglašeni engleski naglasak, podsjećao je na one glasove sa kazeta za učenje engleskog jezika, i podsjećao je na glas na pametnom telefonu, na onome s kojim se može pričati. Nikad na njemu nismo vidjeli nekontrolirani pokret, ni sponatni smijeh, sve je bilo nekako, ukalupljeno, usiljeno i meni se činilo, odveć neprirodno. Cijeli taj otok, činio mi se naseljen isključivo neprirodnim ljudima. Otok je bio poznatiji kao švedski raj, naime, Švedi su tamo bili najmnogobrojnija populacija turista, a rezort, u kojem smo tih par dana bili, držali su jedan ostarjeli englez, njegova vitalna žena tajlanđaka i Nik, naravno. To je bio jedan raj tišine za ljude s usporenim pokretima i pristojnim manirima iz montipajtonovskog akvarija. Nismo tamo bili dugo, nismo nigdje bili dugo, par dana i evakuacija, ali brzo se dao otkriti taj obrazac ljudi koji se stalno vraćaju na isto mjesto, skoro svi, nazovi turisti, oko nas su se međusobno srdačno pozdravljali, opisivali svoje putešestvije, prisjećali kad su se zadnji puta vidjeli i obećavali kad će opet, kao da im se cijeli život sveo samo na to, prebacivanje s jednog otoka na drugi i nanovo susretanje jednih s drugima. Samo smo mi, dosadni par (iako, vrlo brzo uklopljen među ljude usporenih pokreta), sjedili sami sa sobom i svemu se čudili. Nik nam je nakraju objasnio da smo im prvi i jedini koji su ikada došli iz Kroejše, imao je onaj neki usiljeni osmijeh, a mi nismo znali da li se radi toga trebamo ispričavati, ili samo osjećati posramljeno, jer, očito je da Kroejša sama po sebi nije izazvala salvu oduševljenja, a ono što smo mi nosili u sebi, ionako je više povezano sa sramom negom ponosom, nismo baš uspjeli otopiti poslovično englesko Nikovo srce, niti se nešto posebno s njim povezati, ali opet, često mi pada napamet u zadnje vrijeme.
To dok sjedim u svom ćumezu na svojem poslu, dok žene oko mene izmjenjuju svoja viđenja vlastitog potomstva i komentare o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini (potreban je poseban želudac za probavljanje riječi kojom one žele nahraniti svijet oko sebe svojim silnim nerazumijevanjem stvari o kojima misle da eto, baš imaju nešto važno za reći, a sve mi se čini da ženski razgovori samo su produžetak njihovih menstrualnih ciklusa, žene kad su zajedno, sve redom usklađuju svoje menstrualne cikluse, i jako je važno da usklade i svoja razmišljanja, i sva se njihova komunikacija želi svesti sam ona to - usklađivanje, za menstruaciju mi se živo jebe, ali mišljenje ne mogu uskladiti s njima, ne mogu i gotovo!) pa se onda sjetim Nika i njegovog života na otoku skroz izvolte svakom oceanskom cunamiju, gdje mu svako jutro počinje s pometanjem terase, pa beskrajnim mantranjem gud morning, gud morning, gud morning, pa onda hau voz jour fuuuUuuuud? Delišez? pa tako ukrug i ukrug. Nik je na svježem zraku, rekao je da je otišao iz Engleske zato jer ne voli zimu, maglu i hladno, rekao je da kad prođe sezona na malom cunami otoku, da onda razmišlja otići u Kambođu, pa tamo volontirati, dijelit svoj kameni osmijeh i usporene pokrete po nekim sirotištima, pa se onda opet vratiti na otok, zaraditi si nešto i tako ukrug i ukrug. Bez kuće, stana, auta, kredita, hladnoće, straha od budućnosti i komentara o liniću i bosni i hercegovini iz pametnih usta komentatora, čini se da, baš zaista, raj na zemlji... Svaka tuđa livada je zelenija, pa čak i ta, sparušena otočna na izvolte svakom cunamiju, na mobitelu još uvijek imam njihovo vrijeme, sad je tamo vrijeme ručku, nik ispituje hau voz jour fuuuuuuud, a ja blesavo sanjarim o njegovom, sigurno, romantičnom životu, možda i ne tako bedasto, kad razmišljam o svojem, jasno mi je sasvim da vesele budućnosti ovdje nema, da penziju neću imati, da nekretnine, ako i naslijedim, neću moć zadržat, da će bolnice propasti, da jedino nasljedstvo koje će iole vrijedit bit će zdravlje, ali brate mili, otkud zdravlje u beznadnoj klimi, da sve što radim, uzalud je nekako, a pritom me uopće ne veseli, i da, baš je gubljenje vremena, i ne mogu spavati, trebala bih biti uspješnom margaret tačer, trebala bih sredit svoju papirologiju, pa makar samo ovu u glavi.
Zalud i na krivom mjestu, sve se takvim čini...

Oznake: vrati mi ljetovanje i plažu

11.02.2014. u 05:55 | 7 Komentara | Print | # | ^

haos

Luda sam. To je ta, vlastita dijagnoza o nekoj ludosti koja nije ludost, samo ta neka poslovična neuklopljenost i pogubljenost... I tako sve nešto na bazi svakodnevnih mini pomaka u istom krugu, od danas do sutra, neke dane jesam, pa nisam, pa onda pročitam ono I wish I had a friend like me i onda se zbilja zamislim, pa zbilja... Jebote.... koliko falingi, koliko nemoći, koliko apatije, pa jebote... ko bi to htio...
Imam te neke "prijateljice" trebalo bi izmisliti te neke riječi za sve nijanse prijatelja, od velikog P do maleckog, dakle, imam tu neku prijateljicu, koja je silno opterećena sobom i može beskrajno pričati o sebi i umoriti cijeli svijet svojim nevažnim sitnicama, pa kad podsjetim samu sebe na nju, onda si mislim, ma fuj... a ustvari si nismo puno različite, inače, vjerojatno ni ne bismo mogle biti prijateljice, pa čak ni sa tako malenim p.
Imam i jednu ex rijateljicu koja je toliko oduševljenja sa sobom i svojom ljepotom da je to također naporno i gotovo pa nevjerojatno. Dobro, to za ljepotu, to joj priznajem, iako, jedna druga prijateljica kaže da takvih ima na bacanje i da nije ova ništa posebno, ali onda, shvatim, pa zbilja, ima ih, nije ona ništa posebno, ali, sve je to u njezinoj glavi i njezinom nastupu i kad nastupa tako, kao ljepotica, onda se to mora osjetiti. Osim toga, ona nastupa kao i da zna puno više od toga nego biti lijepom, i te druge stvari vrlo brzo padnu u vodu kod onih koji se razumiju u te neke stvari, ali kod neobrazovane većine to prolazi. Tako da, uvijek je bit u nastupu, uvijek je bit u glavi. Vremena su, ionako, sve brža, i nitko više nema vremena provjeravati, a čak i kad nisu takvima bila, nije se provjeravalo. Nije bilo gugleta, u tim sporim vremenima.
A ustvari, i onda i danas je tako, vjerojatno zato jer, ljudi najvole vjerovati svojim čulima, samo znanstvenici najvole biti skeptičnima.
Ja sam i dalje poslovično izgubljena. Tako nastupam, tako i prolazim. Nasumce.
Milamajka je isto poludila, prodala je kuću i sad histerično vrišti u telefon da joj moramo pronaći stan. Neki da ima ovo, ono, dve wece školjke, ostavu i parkirno mesto i tramvaj i i autobus i hitnu pomoć u blizini. I da je na prvom katu. I da je ganc novi. Nikako neki sa sumnjivom prošlošću. Pa sad bauljam po blatogradu i ogledam se u nekom nasilnom bunilu, do sada sam odbijala primjetiti svu tu raskoš ustaških obilježja i spomena srbima po fasadama i kisocima, a sad, baš nekako bodu oči. Onaj pokvareni dio mene želi se kladiti koliko dugo će proć prije nego nastrada od nekog lokalnog mangupa, onaj nepokvareni plače zakopan i izgubljen u nekom tamnom podrumu.
A i ti Bosanci, isto. Od devedesetih pa nadalje, sve na spomen njih, samo se taj neki prigušeni jecaj tamo negdje daleko jedva čuje.
I ništa više.

09.02.2014. u 21:50 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?