...
A ustvari, baš bih htjela da se mogu dizati u pet ujutro i onda na miru sređivati si glavu, i onda ić raditi, kad se već mora, jbg, i onda tamo radit, i onda se vratit, pa i dalje biti bistra s glavom i okolišem. No, ne mogu.
Samo tu i tamo, kad se isprepletu ti ciklusi s naznakama menopauze i kad tijelo više ne zna jel` to jutro ili sumrak, samo onda mogu funkcionirati dvajs sati u komadu. Rijetki petki. Ili možebitno, tražim li previše?
Bila nam je milamajka za vikend, gledali smo stanove, to nešto što smo s njuškala i neta odabrali po njezinim oštrim kriterijima. Kriteriji bijahu kruti, a izbor ispao malešan. Dogovorili se kriterije proširiti i omekšati. To za budućnost. Treba tamo još živjeti, u toj nekoj budućnosti. Pa bolje onda to još malo proživjet naširoko, nego kruto i nausko.
Milamajka ne planira tamo živjeti još dugo. Izgleda kao pomorac koji se više ne zna nosit s morskom bolešću, ne izgleda dobro, najveć od svega baca na jako zahtjevno i uplašeno dijete u ostarjelom tijelu, koje svaku malo posustane i traži tajmaut. Mužjak misli da će nas sve nadživjet, a meni se po prvi puta čini da je dobro da će biti tu negdje blizu. Blizu doma zdravlja ili stanice hitne pomoći. Kriteriji traganja za stanom stalno se smjenjuju.
Vozili smo se po blatogradu, milamajka je odmah primjetila da tramvaji su svi poluprazni, a ceste krcate autima u kojima sjedi samo po jedno biće. Čudan neki omjer za zemlju koja grca u krizi.
Čudan omjer ostao valjda iz poimanja blagostanja. Života na kredit. Života preko granica. Neki ljudi dobro žive, neki preživljavaju, neki se švercaju u tramvaju, neki lete avionima, neki još uvijek bježe preko granica.
Stanovi se i dalje prodaju. Agenti se čerupaju, u novinama za jedan stan nude se tri cijene, tri agenta iz različitih agencija vodaju nas u isti stan, svi izgledaju umorno i tužno, voze minijaturna kola, ili uopće ne voze. Tvrda kora agentskoga kruha.
Mene nagrizaju četrdesete. Sve mi je jasnije zašto su to godine u kojima ljudi čine nagle preokrete, ostavljaju obitelji, daju otkaze, mijenjaju karijeru, ako ikad stvari postaju jasne onda se to događa u četrdesetima. Praksa pokazuje. Ili sam se to samo najradije kačila na te neke info, o ljudima koji to čine. Pa je ispalo da su većinom u četrdesetima. Jednostavno. Godine u kojima iz guzice dođe u glavu da je tih proteklih dvadeset otišlo u vjetar (ili nije) i da to stvarno više nema smisla.
A nema se ni vremena. Za bacanje energije u prazno. A nema se ni energije.
Čista zrelost.
Primjetila sam i da me muškarci više zagledaju otkad je frizerka nategla me da puštam sveudilj oblajhanu kosu. I to djeluje najveć po vjetrovitom vremenom.
Muškarci su glupava bića.
Moram se šišat.