insomnija jedna od

Čitala sam negdje, među tim mnoštvom glupih članaka, kako je uspješnim ljudima zajedničko to da se dižu u pet ujutro i onda rješavaju papirologiju i pripremaju se za novi dan, čiste glave i u miru i tišini usnulih luzera oko sebe. Tako je to činila margaret tačer i još netko i još netko i još neki pisac, pa neki predsjednik, vladar, političar. Tako je to činio i moj bivši, ali taj bi običavao onesvijestiti se u osam navečer pa nije ni neko čudo da je blejao u pet ujutro. Obično bi u to doba sav nabrijan pio kavu, pušio i unezvereno grizao nokte. Što i nije jako daleko od luzera, ali eto, tu i tamo bi imao neke ideje. A i u to doba dok sam znala da to radi, nije bilo interneta. Da je, sigurno bi visio na njemu. Pio kavu, pušio i grizao nokte.
Jedan od tih ranojutaraca je i bivši šefonja. Taj je isto sređivao papirologiju u šest ujutro, prije nego bi svi došli na posao, a onda je ostatak dana ispijao kave i neprestance zijevao. To valjda rade tako, svi ti uspješni ljudi.
Meni su oni svi ludi.
I sad su mi ludi dok sjedim ovdje prije šest ujutro, a sve od četiri i po razmišljajući o luzerima i ranoj zori.
I stanovima i roditeljima i promašenosti i sve tako tim veselim stvarima.
I o Niku. Posebno o Niku u zadnje vrijeme.
Nika, od milja nazvanog Siri, upoznali smo na jednom od zabačenih otoka gdje je radio kao neki domar, konobar, ispomoć, to nešto, u rezortu u kojem smo boravili. Imao je cirka preko četiri banke, robotski osmijeh, mehanički glas, i onaj, prenaglašeni engleski naglasak, podsjećao je na one glasove sa kazeta za učenje engleskog jezika, i podsjećao je na glas na pametnom telefonu, na onome s kojim se može pričati. Nikad na njemu nismo vidjeli nekontrolirani pokret, ni sponatni smijeh, sve je bilo nekako, ukalupljeno, usiljeno i meni se činilo, odveć neprirodno. Cijeli taj otok, činio mi se naseljen isključivo neprirodnim ljudima. Otok je bio poznatiji kao švedski raj, naime, Švedi su tamo bili najmnogobrojnija populacija turista, a rezort, u kojem smo tih par dana bili, držali su jedan ostarjeli englez, njegova vitalna žena tajlanđaka i Nik, naravno. To je bio jedan raj tišine za ljude s usporenim pokretima i pristojnim manirima iz montipajtonovskog akvarija. Nismo tamo bili dugo, nismo nigdje bili dugo, par dana i evakuacija, ali brzo se dao otkriti taj obrazac ljudi koji se stalno vraćaju na isto mjesto, skoro svi, nazovi turisti, oko nas su se međusobno srdačno pozdravljali, opisivali svoje putešestvije, prisjećali kad su se zadnji puta vidjeli i obećavali kad će opet, kao da im se cijeli život sveo samo na to, prebacivanje s jednog otoka na drugi i nanovo susretanje jednih s drugima. Samo smo mi, dosadni par (iako, vrlo brzo uklopljen među ljude usporenih pokreta), sjedili sami sa sobom i svemu se čudili. Nik nam je nakraju objasnio da smo im prvi i jedini koji su ikada došli iz Kroejše, imao je onaj neki usiljeni osmijeh, a mi nismo znali da li se radi toga trebamo ispričavati, ili samo osjećati posramljeno, jer, očito je da Kroejša sama po sebi nije izazvala salvu oduševljenja, a ono što smo mi nosili u sebi, ionako je više povezano sa sramom negom ponosom, nismo baš uspjeli otopiti poslovično englesko Nikovo srce, niti se nešto posebno s njim povezati, ali opet, često mi pada napamet u zadnje vrijeme.
To dok sjedim u svom ćumezu na svojem poslu, dok žene oko mene izmjenjuju svoja viđenja vlastitog potomstva i komentare o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini (potreban je poseban želudac za probavljanje riječi kojom one žele nahraniti svijet oko sebe svojim silnim nerazumijevanjem stvari o kojima misle da eto, baš imaju nešto važno za reći, a sve mi se čini da ženski razgovori samo su produžetak njihovih menstrualnih ciklusa, žene kad su zajedno, sve redom usklađuju svoje menstrualne cikluse, i jako je važno da usklade i svoja razmišljanja, i sva se njihova komunikacija želi svesti sam ona to - usklađivanje, za menstruaciju mi se živo jebe, ali mišljenje ne mogu uskladiti s njima, ne mogu i gotovo!) pa se onda sjetim Nika i njegovog života na otoku skroz izvolte svakom oceanskom cunamiju, gdje mu svako jutro počinje s pometanjem terase, pa beskrajnim mantranjem gud morning, gud morning, gud morning, pa onda hau voz jour fuuuUuuuud? Delišez? pa tako ukrug i ukrug. Nik je na svježem zraku, rekao je da je otišao iz Engleske zato jer ne voli zimu, maglu i hladno, rekao je da kad prođe sezona na malom cunami otoku, da onda razmišlja otići u Kambođu, pa tamo volontirati, dijelit svoj kameni osmijeh i usporene pokrete po nekim sirotištima, pa se onda opet vratiti na otok, zaraditi si nešto i tako ukrug i ukrug. Bez kuće, stana, auta, kredita, hladnoće, straha od budućnosti i komentara o liniću i bosni i hercegovini iz pametnih usta komentatora, čini se da, baš zaista, raj na zemlji... Svaka tuđa livada je zelenija, pa čak i ta, sparušena otočna na izvolte svakom cunamiju, na mobitelu još uvijek imam njihovo vrijeme, sad je tamo vrijeme ručku, nik ispituje hau voz jour fuuuuuuud, a ja blesavo sanjarim o njegovom, sigurno, romantičnom životu, možda i ne tako bedasto, kad razmišljam o svojem, jasno mi je sasvim da vesele budućnosti ovdje nema, da penziju neću imati, da nekretnine, ako i naslijedim, neću moć zadržat, da će bolnice propasti, da jedino nasljedstvo koje će iole vrijedit bit će zdravlje, ali brate mili, otkud zdravlje u beznadnoj klimi, da sve što radim, uzalud je nekako, a pritom me uopće ne veseli, i da, baš je gubljenje vremena, i ne mogu spavati, trebala bih biti uspješnom margaret tačer, trebala bih sredit svoju papirologiju, pa makar samo ovu u glavi.
Zalud i na krivom mjestu, sve se takvim čini...

Oznake: vrati mi ljetovanje i plažu

11.02.2014. u 05:55 | 7 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< travanj, 2024  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?