Luda sam. To je ta, vlastita dijagnoza o nekoj ludosti koja nije ludost, samo ta neka poslovična neuklopljenost i pogubljenost... I tako sve nešto na bazi svakodnevnih mini pomaka u istom krugu, od danas do sutra, neke dane jesam, pa nisam, pa onda pročitam ono I wish I had a friend like me i onda se zbilja zamislim, pa zbilja... Jebote.... koliko falingi, koliko nemoći, koliko apatije, pa jebote... ko bi to htio...
Imam te neke "prijateljice" trebalo bi izmisliti te neke riječi za sve nijanse prijatelja, od velikog P do maleckog, dakle, imam tu neku prijateljicu, koja je silno opterećena sobom i može beskrajno pričati o sebi i umoriti cijeli svijet svojim nevažnim sitnicama, pa kad podsjetim samu sebe na nju, onda si mislim, ma fuj... a ustvari si nismo puno različite, inače, vjerojatno ni ne bismo mogle biti prijateljice, pa čak ni sa tako malenim p.
Imam i jednu ex rijateljicu koja je toliko oduševljenja sa sobom i svojom ljepotom da je to također naporno i gotovo pa nevjerojatno. Dobro, to za ljepotu, to joj priznajem, iako, jedna druga prijateljica kaže da takvih ima na bacanje i da nije ova ništa posebno, ali onda, shvatim, pa zbilja, ima ih, nije ona ništa posebno, ali, sve je to u njezinoj glavi i njezinom nastupu i kad nastupa tako, kao ljepotica, onda se to mora osjetiti. Osim toga, ona nastupa kao i da zna puno više od toga nego biti lijepom, i te druge stvari vrlo brzo padnu u vodu kod onih koji se razumiju u te neke stvari, ali kod neobrazovane većine to prolazi. Tako da, uvijek je bit u nastupu, uvijek je bit u glavi. Vremena su, ionako, sve brža, i nitko više nema vremena provjeravati, a čak i kad nisu takvima bila, nije se provjeravalo. Nije bilo gugleta, u tim sporim vremenima.
A ustvari, i onda i danas je tako, vjerojatno zato jer, ljudi najvole vjerovati svojim čulima, samo znanstvenici najvole biti skeptičnima.
Ja sam i dalje poslovično izgubljena. Tako nastupam, tako i prolazim. Nasumce.
Milamajka je isto poludila, prodala je kuću i sad histerično vrišti u telefon da joj moramo pronaći stan. Neki da ima ovo, ono, dve wece školjke, ostavu i parkirno mesto i tramvaj i i autobus i hitnu pomoć u blizini. I da je na prvom katu. I da je ganc novi. Nikako neki sa sumnjivom prošlošću. Pa sad bauljam po blatogradu i ogledam se u nekom nasilnom bunilu, do sada sam odbijala primjetiti svu tu raskoš ustaških obilježja i spomena srbima po fasadama i kisocima, a sad, baš nekako bodu oči. Onaj pokvareni dio mene želi se kladiti koliko dugo će proć prije nego nastrada od nekog lokalnog mangupa, onaj nepokvareni plače zakopan i izgubljen u nekom tamnom podrumu.
A i ti Bosanci, isto. Od devedesetih pa nadalje, sve na spomen njih, samo se taj neki prigušeni jecaj tamo negdje daleko jedva čuje.
I ništa više.
Post je objavljen 09.02.2014. u 21:50 sati.