i tako stalno

Ne volim zimu. Ne volim je preblaga riječ za ono što osjećam prema zimi.
Ipak, prvi dan zime mi je najdraži dan u godini, zato jer otada pa nadalje, dani postaju sve duži i duži i ljeto je neminovno.
Iz istog razloga prvi dan ljeta mi je nekako najtužniji.

21.12.2013. u 10:21 | 8 Komentara | Print | # | ^

samo da je veselja

Veseli me, veseli me, najviše od svega veseli me, što nikome za božić ne moram ništa poklanjati. Nemam tu obavezu. Imam mužjaka koji je isto smotan sa poklonima i ne voli vremena budalesanja u kojima svi moramo, moramo, skroz moramo (jer kaj bu susedi rekli), budalesati, a mladučne ima majku koja je super heroj u laktarenju po dućanima, i sve je gotovo, i svi smo spašeni.
Veseli me poklonit nešto onda kad se to od mene ne očekuje, kad ne postoji razlog, kad ne visi histerija sveopćeg ludila sa svake grančice poklanog drveća.
Veseli me i to kad imam prijatelje muslimane koji ne slave božić, a ono što oni slave, to slave u miru i tišini (skoro pa bih to nazvala dostojanstvenim, kad ne bi bilo i među njima onih ružnih priča o groznom i pregrozno pohlepnom prežderavanju jednom kad padne noć), i tu i tamo me samo iznenade baklavom (ručno rađenom, generacijski prenošenom i još koju godinu pa ugašenom), pa onda tek shvatim da bio im je neki praznik, a ja nisam čestitala.
To mi nekako najveć naliči na to nešto religijski, meditativno, to neko posebno vrijeme kad se intimno povučemo u sebe i tražimo tog nekog boga svoga, a na balkanu boga svoga možemo naći samo u batinama, i zato, vjerojatno samo zato, ne volimo biti nasamo s bogom.




Oznake: Ljetovanje.., plaža

18.12.2013. u 21:16 | 6 Komentara | Print | # | ^

tri broja dva sadrži broj dvjesto dvadeset i dva

Ne znam jesam li zdrava ili nisam, valjda jesam, grlo me samo malo zaboli, a i nos isto, bit će da je to najjadniji virus koji me ikada napao, ili je to sve od stresa, uvijek je sve od stresa. Dr neki novi, koji zamjenjuje moju dr originalnu, koju nikad nisam vidjela, zato jer je stalno zamjenjuju neki drugi, dao mi je doznaku za bolovanje, i rekao da grgljam nešto, jer mi je grlo još malo crveno, rekla sam da hoću, naravno, platila deset kuna jer nemam dopunsko i odlepršala poput pahuljica koje su danas lepršale po blatogradu, dok iz grada koji teče javljaju da oni mogu u kratkim rukavima.
Ja ne mogu.
Moram imat i i gaće i podgaće i kapušalrukavice i par slojeva maja i sve to.
I došlo je to blagdansko vrijeme. Svaku malu pukne neka bomba u kvartu, ili barem neka petarda koja je umislila da je bomba, i bila sam jutros rano na glavnom, u koloni tmurnih ljudi zavijenih u crno, masa, kad ranim jutrom ide na posao, djeluje poput neke frenetične pogrebne povorke, u gradu je magla, i neki kralj iz srednjeg vijeka iznad zlatne šahovske ploče prijeti mačem ljudima, koji se razljevaju svojim poslom, i neki nadobudni student s nadobudnim fotoaparatom pokušava uloviti pravo svjetlo na mračnom moćniku, a jedina naznaka blagdanskog ozračja nazire se kroz prljavu prozirnu plastiku ružnobijelog šatora, unutra nabacano nešto, simboli, signali, pleteri, zlatnim slovima utisnuta Croatia u nešto.
Ne smeta mi ove godine blagdansko vrijeme. Ni dosadne bombe, ni histerična svjetla, ni ružni šatori što glume praktičnu raskoš ili nešto. Još samo par dana i odlepećemo. U neke tuđe bombe, tuđe znakove, tuđe signale koje kurca ne razumijem, i bit ću među njima kao dijete kada se raduje svemu novome što vidi, a sve što vidi, sve je novo. I jedva da sam prisutna u svemu ovome, jedva da išta više primjećujem osjetilima što me bodu i smetaju, i jedva da mi ikada padne napamet da se moram vratiti.
Godina prošla kakva bila, bila je.
Uspješni ljudi gledaju naprijed...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

17.12.2013. u 23:14 | 6 Komentara | Print | # | ^

nezasluženi odmor

Ima taj neki vulkan ispod jeloustona, koji jednom kad eruptira, onda će mrak prekrit zemlju. I nastat će jeziva zima. Portali će onda neko vrijeme vrvjet sve pametnim komentarima o tome kako nas je zemlja kaznila, jer smo mi to zaslužili, i kako je bog himself odlučio još jednom uništiti tu našu civilizaciju, jer i vrapcima na grani (a poznata je stvar da vrapci na grani nemaju pametnija posla nego brinuti naše brige) je jasno da je to krenulo u lošem smjeru, jer prije nikada nije bilo ovako, nego je bilo onako.
A onda će, boguistomehvala, i sve te mreže za razmjenu gluposti biti ugašene.
Meni bi od svega toga najgore pala pomisao, da u to malo života što mi je u gušenju preostalo, nikada, nikada, nikada, ama baš nikada više neću vidjeti plavo nebo, i osjetit toplinu sunca, i omirisati ono što zovemo čistim zrakom. Al ću se makar neko vrijeme moć jbt bez zaštite. A onda tužno umrijet. Ne bih se ubila, jer preživljavanje u trenucima, koji se broje kao sekunde prije kraja, ima tu neku posebnu draž. Nešto kao odgađanje. U svakom odgađanju krije se vrelo radosti usmjereno na stvari, koje tog trenutka činimo, a koje nam ne znače ništa onda kada njih, baš njih moramo raditi. Nego onda i njih odgađamo, e da bismo mogli uživati u nečem drugom.
To ne rade svi.
Radim ja, a radi i mladunče. Nije to naučilo od nikoga, to je instinkt. Nešto kao kad novoizliježena kornjača krene prema moru, a ne prema kopnu. Nitko je nije tome učio. Ipak, kornjača će radi svojega instinkta preživjeti, a mi sa mutacijom odgađanja najčešće nismo nimalo uspješni. Ili to više ovisi o egu i ambicijama?
Danas sam si na bolovanju.
Ništa strašno, malo grlo, malo nos, malo slabost, normalna reakcija na prekovremeno forsiranje u zagušljivom podrumu, smradu otrovnih ljepila, i svakodnevnu razmjenu virusa sa kolegama, njihovom djecom, djecom iz vrtića, škola, bolnica i tako sve redom.
Bolovanje kod privatnika nije neka silno poželjna stvar. Moje kolege, svi redom, dolaze bolesni, šmrkavi, s temperaturama, kašljevima, i obično odlaze tako da netko mora doć po njih, jer oni više nisu sposobni za samostalno kretanje po gradu. I redovno odgađaju izbivanje s posla radi raznoraznih kontrola, jer bolovanje kod privatnika nije, kao što već rekoh, poželjna stvar. Poželjno je zato pokazati spremnost na junačku smrt, pa sve i od najbezazlenijeg virusa. I to sve za nekih tri do četr iljada kuna mjesečno.
Moglo bi se reći da su moje kolege junaci.
Ja mislim da su budale. Oni bi se, uglavnom, složili samnom i nastavili dolaziti slinavi, natečeni i u groznici. Svojim primjerom ću im možda pokazati kako ipak treba cijeniti sebe više od posla. A znam da bi me sigurno više voljeli da sam kao i oni. Junaci koji donose svoje viruse i bakterije, e da bi njima zarazili druge, ali pritom ne bi dobili otkaz.
No, razlog radi kojeg oni više vole moje viruse od mojeg izostanka, ne leži u urođenom mazohizmu svakog radnika na ovome svijetu, nego je problem u tome što kad jedan fali, onda drugi moraju uprijeti duplo. I zbog onog, sasvim logičnog pravila preživljavanja u savani, radi kojeg utrošak energije za preživljavanje mora uvijek biti manji od energije koja je potrebna za preživljavanje. Iznos te čudne matematike daje nakraju zbroj radnika koji je firmi potreban, e da bi ona funkcionirala tako da je utrošak njihove energije u kriznim trenucima trčanja za gazelom sasvim dovoljan da ih ne ubije, a opet, ne smije ih biti previše, jer onda im jedna gazela ne bi bila dovoljna da ne umru od gladi. A u trenucima krize, poznato je da su krda s gazelama razrijeđena, i da su preživjele samo one, najzdravije i najžilavije, a njih je posebno teško onda uloviti.
Ili nije.
Bilokakobilo, dobro je imati zaplašene i predane radnike u svojim redovima, jer opće je poznata stvar da su oni najjeftinija i najzamjenjljivija roba. A zdravlje im ionako pada s neba. Ili ne. Ma, ko nas jebe, budale...

Oznake: (npr. ljetovanje, plaža

13.12.2013. u 10:16 | 5 Komentara | Print | # | ^

Izlazak u četrdesetima

Izašli van. Potrošili večer na nadmudrivanje sa zrelim poduzetnikom oko koeficijenta inteligencije nogometnih trčkarala, njihovih vlasnika i sveukupnih navijača. Složili se da je zbroj svih zajedno jednak prosječnoj sobnoj temperaturi i to je razlog zašto ih poduzetnik razumije, voli i raduje se svim njihovim uspjesima. Jer njihovo je da budu blago retardirani i neobrazovani, a poduzetnikovo je da bude pametniji od drugih, da pametno vodi svoje poslove, a u trenucima razbibrige da se skroz opusti i izsvegglasa, i odsvegsrca, životinjski zaurla doma spreman, zajedno s ostatkom neobrazovanih retarda.
Priča u svojoj biti nije loša, dobra je za poduzetnikove živce, no, podsjetila me malo na onu neku priču o dobu nacizma, kada je trebalo izgraditi plinske komore za spaljivanje ljudskih tijela, pa je onda njemačka vlada raspisala natječaj, pa su se poduzetnici javljali i natjecali tko će bolje dizajnirati spalionice. Navodno su znali čemu će one služiti.
Današnji poduzetnik, kojega boli kurac tko je na vlasti, jer na vlasti su uvijek budale, a narod je još veća masa idiota, također se trudi raditi sve što vlast nalaže, i izvana glumiti da poštuje to što je odzgor nametnuto, a iznutra furati svoj film. Gdje je postavljena granica morala tog poduzetnika, i te vlade s druge strane, kakve se sve bolesne misli mogu izroditi u glavama jednih ili drugih, teško je doznati.
Možda bi evolucija imala reći nešto o tome. O onima koji preživljavaju i onima koji nestaju kao žrtve.
Ili su to sve samo slučajne mutacije.
Ili je zbilja samo traćenje dragocjenog vremena svo to upinjanje i strahovanje od budućnosti, koja se beskrajno kopipejsta iz prošlosti, dok su u ovoj sadašnjosti, svi hipnotizirano nadojeni idejom da upravno oni, upravo ovog trenutka, smišljaju toplu vodu.
I držebogazajaja, pritom.

08.12.2013. u 18:38 | 2 Komentara | Print | # | ^

opet taj naslov

Iznenađenje nula bodova, moji bivši krajevi jedini postupili ljudski, sve ostalo u skladu sa svojom zatucanošću, jedino me malo živcira što me ponijelo sve to, a znam da nikud ne nosi, samo u nerviranje oko nemoćnog sadržaja glava bližnjih, čije grozne i besmislene riječi moram slušati svaki dan i izbjegavam, barem dio toga, tako da se vozim na posao i nazad biciklom, naime, gluposti vrve i javnim prometalima, a u njima ljudima trulež bazdi iz usta, a navodno je jučer viđena i jedna kojoj su buhe šetale po kosi, ljudi su zarazna gamad, s buhama ili bez.
Jutros sam isto išla biciklom, svaka pomisao na šipak vlak, u kojem mi nepoznati netko kašlje u uho i gazi po nogama, rastjeruje i zadnji strah od mraza i minusa, imam na sebi ofucanu gorotex jaknu, muđahedinski šareni nazovi šal krpu i plavu kapu i rukavice s naranđastim detaljima i zelenu torbu, i vidjela sam samu sebe, jutros, dok sam na štandu kupovala one jedine netrule tri banane, da, izgledam upravo kao neka luda baba koja je na sebe nabacala prnje iz vrećice pored kontejnera, negdje usput pronašla odbačeno biciklo, i sad ide jutrom nekim svojim poslim, nitko ne zna kud ni zašto, ali one tri banane jako su joj potrebne... uspjela sam rastužit samu sebe jutros, nekako skroz u skladu s onim kako mi se čini da taj neki daleki normalni svijet doživljava ovaj patetični isprdak od retardirane zemlje. Kao nešto od čega samo možeš okrenut glavu i začepit nos.

Oznake: ljetovanje plaža

02.12.2013. u 20:36 | 5 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?