Ne znam jesam li zdrava ili nisam, valjda jesam, grlo me samo malo zaboli, a i nos isto, bit će da je to najjadniji virus koji me ikada napao, ili je to sve od stresa, uvijek je sve od stresa. Dr neki novi, koji zamjenjuje moju dr originalnu, koju nikad nisam vidjela, zato jer je stalno zamjenjuju neki drugi, dao mi je doznaku za bolovanje, i rekao da grgljam nešto, jer mi je grlo još malo crveno, rekla sam da hoću, naravno, platila deset kuna jer nemam dopunsko i odlepršala poput pahuljica koje su danas lepršale po blatogradu, dok iz grada koji teče javljaju da oni mogu u kratkim rukavima.
Ja ne mogu.
Moram imat i i gaće i podgaće i kapušalrukavice i par slojeva maja i sve to.
I došlo je to blagdansko vrijeme. Svaku malu pukne neka bomba u kvartu, ili barem neka petarda koja je umislila da je bomba, i bila sam jutros rano na glavnom, u koloni tmurnih ljudi zavijenih u crno, masa, kad ranim jutrom ide na posao, djeluje poput neke frenetične pogrebne povorke, u gradu je magla, i neki kralj iz srednjeg vijeka iznad zlatne šahovske ploče prijeti mačem ljudima, koji se razljevaju svojim poslom, i neki nadobudni student s nadobudnim fotoaparatom pokušava uloviti pravo svjetlo na mračnom moćniku, a jedina naznaka blagdanskog ozračja nazire se kroz prljavu prozirnu plastiku ružnobijelog šatora, unutra nabacano nešto, simboli, signali, pleteri, zlatnim slovima utisnuta Croatia u nešto.
Ne smeta mi ove godine blagdansko vrijeme. Ni dosadne bombe, ni histerična svjetla, ni ružni šatori što glume praktičnu raskoš ili nešto. Još samo par dana i odlepećemo. U neke tuđe bombe, tuđe znakove, tuđe signale koje kurca ne razumijem, i bit ću među njima kao dijete kada se raduje svemu novome što vidi, a sve što vidi, sve je novo. I jedva da sam prisutna u svemu ovome, jedva da išta više primjećujem osjetilima što me bodu i smetaju, i jedva da mi ikada padne napamet da se moram vratiti.
Godina prošla kakva bila, bila je.
Uspješni ljudi gledaju naprijed...
Post je objavljen 17.12.2013. u 23:14 sati.