Izašli van. Potrošili večer na nadmudrivanje sa zrelim poduzetnikom oko koeficijenta inteligencije nogometnih trčkarala, njihovih vlasnika i sveukupnih navijača. Složili se da je zbroj svih zajedno jednak prosječnoj sobnoj temperaturi i to je razlog zašto ih poduzetnik razumije, voli i raduje se svim njihovim uspjesima. Jer njihovo je da budu blago retardirani i neobrazovani, a poduzetnikovo je da bude pametniji od drugih, da pametno vodi svoje poslove, a u trenucima razbibrige da se skroz opusti i izsvegglasa, i odsvegsrca, životinjski zaurla doma spreman, zajedno s ostatkom neobrazovanih retarda.
Priča u svojoj biti nije loša, dobra je za poduzetnikove živce, no, podsjetila me malo na onu neku priču o dobu nacizma, kada je trebalo izgraditi plinske komore za spaljivanje ljudskih tijela, pa je onda njemačka vlada raspisala natječaj, pa su se poduzetnici javljali i natjecali tko će bolje dizajnirati spalionice. Navodno su znali čemu će one služiti.
Današnji poduzetnik, kojega boli kurac tko je na vlasti, jer na vlasti su uvijek budale, a narod je još veća masa idiota, također se trudi raditi sve što vlast nalaže, i izvana glumiti da poštuje to što je odzgor nametnuto, a iznutra furati svoj film. Gdje je postavljena granica morala tog poduzetnika, i te vlade s druge strane, kakve se sve bolesne misli mogu izroditi u glavama jednih ili drugih, teško je doznati.
Možda bi evolucija imala reći nešto o tome. O onima koji preživljavaju i onima koji nestaju kao žrtve.
Ili su to sve samo slučajne mutacije.
Ili je zbilja samo traćenje dragocjenog vremena svo to upinjanje i strahovanje od budućnosti, koja se beskrajno kopipejsta iz prošlosti, dok su u ovoj sadašnjosti, svi hipnotizirano nadojeni idejom da upravno oni, upravo ovog trenutka, smišljaju toplu vodu.
I držebogazajaja, pritom.
Post je objavljen 08.12.2013. u 18:38 sati.