nova igračka
Ipak, nakraju, odlučila sam se za ajfon. Bilo neko sniženje, pa božić, pa popust, pa webšop, pa ovo, pa ono. Pa si našla neki na tom webšopu, pa sve nešto tamo klikala, pa mi nije dalo, pa nakraju ni karticu nije primilo, pa sam uvalila majčinu karticu, na koju imam punomoć, pa nekako stigla do kraja narudžbe.
Pa drugi dan zvala ih da pitam kad stroj stiže, i jel sve u redu.
Pa mi ljubazna teta operativka objasnila da sam sve krivo poklilala, jer da će mi oni sa telefonom poslati novi broj, pa da moram sve nešto potpisivati, što ne želim, pa sam bila očajna jer su im stranice zakurac, i ni u jednom trenutku me nisu upozorile da ću dobiti novi broj, kojeg nikako ne želim, pa je onda teti operativki bilo krivo, pa je smišljala što da radim, pa ponudila mi da odjebem oversis i telefon, i da onda sutra me ona nazove, i sve poklika u moje ime.
Pa smo tako učinile. Odjebale novi broj, i majčinu karticu, i postupile ispravno.
To je sve operativka učinila umjesto stare bakice, koja se više ne snalazi po internetu.
Pa je treći dan dostava došla dok nikog nije bilo doma. Pa nazovi, povuci potegni, pa dogovorili dostavu za četvrti dan, točno u četiri.
Pa je dostava četvrti dan došla u tri.
Pa sam šesti dan konačno otpakiravala paket, odlučna da više jednom pogonim stroj.
Pa sam otkrila da je stara kartica od starog mobitela prevelika, e da bi stala u minijaturni fensišmensi utor od ajfona, poželjela zaplakat od muke. Pa onda trk u grad, e da bi mi tamo izrezali karticu, e da bi bila manja.
E, a tako manja više ne ide u veliki utor od prastarog mobitela, kojeg se ne želim, zlunetrebalo, samo tako odreći, jer još radi, a s ovom novom tehnologijom, nikad ne znaš... jelte....
Pa kupuj onda adaptere tako da mi, danas sutra, nikad se ne zna, izrezana kartica može stati u veliki utor, iako je malena.
Pa trči kući, pa se onda ulogiraj.
Nađi svoju ID adresu... pa se sjeti lozinke... pa im piši da je lozinka zaboravljena... pa onda oni pošalju lozinku.... a bakica ne zna koja joj je jebena ID adresa... pa se dopisuje tako i pet puta promijeni lozinku, e da bi sasvim slučajno pomislila kako je možda mail adresa, ustvari ta ID adresa...
Nekim čudom ajfon nije izletio naulicu zajedno sa iskasapljenom karticom i starim brojem.
Onda je Mužjak preuzeo ajfon i otkrio da s njim može razgovarati. Sam je sebi uspio poslati poruku fak ju taj i taj, i skroz se zaljubio. Više se ne odvaja od njega i nonstop mu nešto tepa.
Moji osjećaji su još uvijek podvojeni.
Došli smo u selomojemalo.
To da ja spojim posjet roditeljima i da se oglasim. Nisam se oglasila još od kad se franjo rušio. Sad vidim da je taj put oglasivanje bilo uzaludno, iako je trenutno veselilo, pa pretpostavljam da će i ovo isto.
Promjene se uvijek događaju pomalo. Truljenje kad krene iznutra, nemreš ga nikako zaustavit, jer ga ne vidiš. Samo se možeš nemoćno sablaznit jednom kad izbije na površinu.
Kupili smo si karte za daleki istok. Da budemo na suncu dok ovdje pada snijeg i sve je sivo i nema sunca.
Prijatelji nam svi redom demonstriraju zavist. Nešto kao, nije dovoljno da smo sretni i zadovoljni inače, nego još i ovo... Čak i najboljoj idem na živce. Postalo mi je neugodno radi toga što putujemo, i još više neugodno što si to uopće možemo priuštiti. Osjećam kao da sam izdala, ne pripadam.
To je, valjda, tako, prirodno je biti ljubomoran na tuđu sreću. Prirodno je, valjda, poželjeti malo zla onima koji si mogu priuštit ono što mi ne možemo. Nije fer, nije pravedno...
Prirodno je valjda onda, da moje kolegice sa užasnim muževima i usranim pelenama, ne mogu podnijeti da neki tamo ljudi žive sretno i zaljubljeno, dok su one gurnute na margine služenja potomstvu. I da je njima, ustvari, skroz poželjno da i drugi budu nesretni, kad već ni njima ne cvjetaju ruže. I da se možda i osjećaju bolje dok su drugi nesretniji od njih.
Prirodno je, dakle, da će sutra izgubiti oni koji su danas mahali zastavama ljubavi.
Tužno, ali, eto...
Oznake: ljetovanje plaža
30.11.2013. u 19:17 | 3 Komentara | Print | # | ^go go selomojemalo!
Ništa. Imama neke svoje razloge zašto sam otišla iz sela svojeg maloga i zašto me je selo moje malo gušilo. Bilo je premaleno. Zagušljivo. Kao i sve malene sredine. One u kojoj o tebi sve znaju oni, koji te ni ne poznaju.
Ne mogu sad nešto tvrditi da je blatograd neka velika sredina. Čak, štoviše, dapače, čini se zagušljivijim od sela mojeg maloga. Ima to neko brdo i onda se oko njega skuplja vlaga i blatograđani ne vide sunca, oko njih je samo sivo nebo, ispod njih sivo blato, a između magle gore i blata dole, hladno je do beskraja, i silno mi onda škripe kočnice na biciklu. I fali mi sunca i fali mi neba. Zato sam jednu sobu ofarbala skroz u plavo. Da mislim kako gledam u nebo i onda kad ga nema, dok, ustvari, gledam u obično plavo, jer čini se da, obično plavo mi u sivom jako fali.
Tako, sad imam komadićak plavoga u tom nekom svojem životu, koji bi uskoro mogao biti proglašen ilegalnim. Svozlostim. Da je bar tako... i da bar oni hoće na tome stati... Nikad neće razumjeti, to što me s Mužjakom najveseli upravo je to što nismo, ni sa kakvim ljudskim ni božjim, zakonom vezani, i što smo svake sekunde slobodni da odemo svak na svoju stranu, i to nešto što nas tjera da baš želimo biti zajedno, i čini nas sretnim dok smo zajedno, e, to je ono nešto jače od svih ljudskih i božjih zakona, i to je ono jedino što u vezi vrijedi. Ali to nikome, ionako, nije bitno. I ne bi trebalo biti bitno, to je naša stvar. Ta neka rijetka sreća koja te pogodi ili promaši. I radi te neke sreće borim se s mračnim blatogradom i nedostatkom kisika. Možda me ta sreća i poćerala da napustim selomojemalo onako, naslijepo. Možda smo svi mi samo dvonožne pastrve izgubljene u velikim krugovima između rađanja i umiranja. U tom slučaju, ja sam jedna mala pastrva koja se malkoc šepuri jer je selo njeno malo upravo postalo jedno od onih, koji su odbili sudjelovati u zakidanju prava slabijima.
Selo moje malo nadraslo je blatograd. Aj, traut, veri praud.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
25.11.2013. u 21:46 | 3 Komentara | Print | # | ^Ima naslova
Uspjela sam pronaći sebi svoje trkalište. Jarun se zove. Moram se do njega voziti autom, ali jbg. Kontroverze ljudskog postojanja. Poznajem mnoge tako koji se voze da bi trčali, pa eto, opet, jbg. Na trkalištu ima mnogo trkača. Ima i ljudi s pesekima. I jedne i druge volem, i jedni i drugi običavaju gledat svoja posla, šutit i mahat repom, pa ih i jedne i druge volem. Peseke volem i kad ne šute, pa njih vjerojatno volem više. Ili ih jednostavno volem samo zato što ih manje razumijem.
Jedan je prijatelj nakon povratka iz Japana objavio svoje revolucionarno otkriće da svi ljudi, koji se u tri ujutro pijano dernjaju pod prozorom, zvuče jednako. Ne moraš razumijeti ni riječ njihovog jezika, e da bi znao da samo valjaju neke svoje interne gluposti. To me malo rastužilo. Uvijek sam zamišljala da je baš super ne znati neki strani jezik, jer onda ne možeš ni prepoznati glupost u tuđim ustima.
Ali, eto.
Glupost uvijek vonja isto.
Osim kod peseka. Kod njih to vonja kao potpuno predavanje ljudskim rukama, šakama i nogama.
A možda i nisu peseki puno različiti od nas. Nisam više sigurna.
Dobro mi je došlo to malo trčanja. Život je opet širi od ekrana.
Mužjaka sam zato zatukla. Poslala mu sve neke aktualne tekstove bivših feralovca, sve da bih mu malo pokuckala na njegovo stakleno zvonce. A on se u međuvremenu borio sa zakonima i doktoratima i unapređenjima i shvatio da neki su se zakoni promijenili preko noći, i da neki od tih promjena su totalno bezveze i nikome bitne, osim što su pogodne samo za tih nekih par spodoba, koje trenutno sjede u saboru. Pa se onda iznervirao zato jer su toliki debili, pa kad već moraju, da ne znaju to napravit finije, da se ne kuži, nego tako, zdravoseljački.
Najveća žalost u svemu tome jest što će se toj nekolicini sadašnjih spodoba, možda, za te neke gluposti i suditi u nekoj budućnosti. U sadašnjosti neće, jer nju je bezeciralo suđenje za prošlost. Za ono prije pet, deset, dvadest godina, i tako stalno, sve dok pravda baulja izgubljena u vremenskom stroju, današnji miševi kolo igraju.
Kao i oni nekada.
I tako stalno.
A onda, čini se da ga je ipak više pogodila glupost sa nogometnih terena. Nije do jutros ni znao što se dogodilo na kraju. A čak je i gledao i veselio se tim pogocima. Zato je svečano nasred kuhinje objavio da, od dana današnjeg, u ovom se stanu više nikada neće gledati nogomet ako u njemu sudjeluje rvatska reprezentacija, jer je to reprezentacija fašističke tvorevine, i da jedini izuzetak će biti, ako se onog retarda kazni i suspendira i izbaci iz repke. Što se, naravno, nikad neće dogoditi. Mladunče je gledalo u zbunjoli, saslušalo je predavanje o ustašama, fašizmu, zighajlu, logorima, pederima, ciganima, civilizaciji i ljudskoj prirodi. Nije ga se nešto dotaklo, ionako je nrd ovisan o šeldonu i majnkraftu. Repka, kajeto?
Meni bilo krivo.
Krivo zato jer je Mužjak jedan od rijetkih koje znadem, koji se uspjeva pokriti sa svih strana i zabiti u svoje maleno stakleno zvono i tamo živjeti sretan i netaknut od odurnog svijeta. Ponekad ga volim bockati, čisto da tamo, u svojem vakumu ne ostane bez koštane srži, bez mišića, ponekad ga poželim pošteno stresti, ali nikad još nije ostao ovoliko nezaštićen.
Podsjeća me na mog starog. On je isto bio preosjetljiv na taj svijet, isto je bio intelignetniji od drugih, isto se nervirao, isto znao biti nesretan radi svega vani.
Onda je dobio moždani udar.
Spominjao se stres, spominjale su se negativne misli, doktori su rekli krvne žile, ali, opet...
Gledam Mužjaka kako se izbezumljuje i mislim si, nije vrijedno, užasno je sve to, ali nije vrijedno, nije vrijedno nerviranja, nije vrijedno bolesti, nije vrijedno života. Tko su oni, te glupošću blagoslovljene budale koje čine taj svijet tako gadnom tvorevinom. Čime oni zaslužuju naše emocije?
Pa se sjetim da bi tako vjerojatno mislilo i ono što je utjelovljavalo ono meso koje smo pojeli za ručak.
Da sve je to samo gomila zla i nepravde.
I da, nakraju, zbilja nije vrijedno...
Nema naslova
U zadnje vrijeme se mnogi javno razbacuju razočaranjima u ovu domovinu. Meni nije baš to neš novo. Više je neko latentno razočaranje koje traje dvadeset godina. Tu i tamo me samo malo jače bocne da se ne opustim i ne pomislim da živim među uljuđenim svijetom.
Pa i to sa pederima, i sa ćirilicom, pa i sa igračem koji se na mikrofon razbacuje ustaškim pozivima, a masa mu odgovara, sve to, to je upravo to.
Zemlja agresivnih primitivaca i prekrasnih pejzaža. Trebala bih to upisati umjesto što izbjegavam napisati ime zemlje iz koje dolazim, tamo na svim profilima koji se guraju sa ostalim svijetom i daju mogućnost da napišeš iz koje zemlje djeluješ.
Mene je sram toga, napisati iz koje zemlje dolazim. I nekako, ako već to moram pisati, najradije bih se ispričavala i objašnjavala da nisam ja takva. I da više volim onu koje više nema. Tamo su makar isfuravali da isto su važne sve različitosti, rase, vjere, nacionalnosti, i učili da je crkva samo pohlepna institucija, koja je tlačila neznanjem u srednjem vijeku i da je narod silno patio radi toga. Kolikogod da je bila na zlu glasu, ipak bolje zvuči. Sve zvuči bolje od ovoga. Sada kada crkva opet tlači i gura u srednji vijek. I glupi narod je opet jadan, i svi se jedni drugih boje, i svi pokazuju zube, i svi su puni mržnje.
Bivšu zemlju preziru jer ih je nasilu tjerala na pomirljivost. Što vrijeme više izmiče i nove budalaštine donosi, čini mi se da je to bio jedini način da se primitivnu masu natjera na uljuđenost. Nasilu i pendrekom. Kad evo, svakim novim danom pokazuju da je nasilje jedini jezik koji razumiju...
Ali, nekako, navikne se čovjek na svako zlo, pa tako i na sramotu od zemlje u kojoj živi.
Silom neprilika.
Podnošljivije je ljeti nego zimi, u svakom slučaju. Dođu neki stranci, daju dah nečeg drugačijeg, kao da tamo negdje vani zbilja postoji neki lijepi, veliki i šareni svijet. Skoro kao nekad. Samo što su granice onda bile bodljikave i nije preko njih bilo lako, a sada su došle nekako, prirodno, same od sebe.
I trčanje pomaže.
Ovih dana teže mi je natjerat se na trčanje, mrak je brži od mene, a ja si još nisam našla neko dovoljno osvijetljeno i dovoljno dugačko trkalište, e da bi ispunilo svo ono vrijeme od odustaću, idem doma, šta mi ovo treba do juhuhuuuuhuuuuuuu, d lajf iz soooou bjutiful! Pa si sve nešto odgađam, te sutra ću, te kiša će, te imam posla, te ovo, te ono.
Mislela sam tako i u ponedjeljak.
Sigurno ću otić. I baš sam se fino vraćala s posla i razmišljala o svojoj novoj trasi i sve nešto pogledavala oko sebe u nadi...
A onda se je na livadu, na koju su se jednom u budućnosti trebali spustiti vanzemaljci, parkirao auto, širom otvorio svih svojih pet vrata, iz njega je izašao čovjek u maskirnoj uniformi, i nasred livade zabio barjak. Iz auta je za to vrijeme grmila neka od tompsonovih budnica.
Sve je izgledalo kao da se zbilja spustio vanzemaljac usred nekog urbanog mjesta, posred livade, koju samo peseki smiju zapišavati, ostavio svoje trapavo vozilo, jer otkud da vanzemaljac zna kakva su pravila pristojnog ponašanja na tom čudnom planetu, i onda počeo odašiljati neke svoje signale. Ubrzo potom došlo je još vanzemljaka, pored barjaka su zasadili fenjer i slali svjetleće signale gore prema svemiru.
Ne znam točno što su poželjeli poručiti, znam samo da sam zaključila da ovo nije dan od slobodnog trčanja po kvartu. Tamo gdje muškarci nabijaju koračnice u ratnim odijelima i mašu barjacima u debeloj erekciji, tamo definitivno nije vrijeme za slobodne aktivnosti. Tamo je vrijeme samo za bijeg. Ili skrivanje po kući. Ne sluti na dobro to kada muškarci u uniformi ne poštuju ne gazi travu oznake. Muškarci su inače skloni biti budalama i silovateljima, a uniforma im još dodaje taj neki paravan iza kojega mogu osloboditi sve svoje životinjsko. Sve to nešto što zakon, ta sitna stavka koja nas jedina dijeli od životinjskih predaka, u normalnim uvjetima i normalim zemljama, brani i kažnjava.
Ne sviđa mi se to.
Nagovaram mužjaka da odselimo, da smo trebali prije, da koj kurac... on se smije, da nije to ništa, da samo previše visim na portalima.
Nije to ništa...
Oznake: npr, ljetovanje plaža
20.11.2013. u 22:13 | 5 Komentara | Print | # | ^Nema naslova
Sjedenje i klikanje po raznoraznim fejspuk pokretima mačor je s dvije oštrice.
Jedna kaže super sam, učinila nešto, dala doprinos, objavila mišljenje i stav, potpisala peticiju kontra ovog, onog, klikla kontra ubijanja sirotih životinja u sirotim skloništima, nešto...
Druga oštrica samo je frustracija od nemoći da se pomogne bezbroju gladnih, bolesnih, napuštenih i uskoro eutanaziranih.
Vani je hladno, vani je mrak, vani su gladni, smrznuti i nesretni, a na ekranu je svjetlo.
Treba imati želudac i gledati kroz svjetlo u nečiju tugu i nesreću. Sasvim je prikladna ta ekran zavjesa. U neki svijet koji bi mogao biti bolji, samo da nije tako daleko, samo da nije tog ekrana.
Ništa spešl nisam učinila danas.
Ustvari, jesam, našlo bi se toga, ali ne držim to spešl. Samo posao i to.
Zvala sam Milumajku. Pitala je da kad će bebica. Rekla sam da nikad. Jer da sam stara i umorna i da se nadam samo polaganom, čim više hedonističkom, umiranju, i da, to je to. Kome se sad da pod stare dane zjbavati?
Mislela je da Mužjak je taj, koji misli tako.
Istina je, da Mužjak je veća Ženka od mene.
Nitko ne vjeruje da ja mislim tako... ali, eto.
Moja kolegica na poslu, ona ne vjeruje u Boga i to. Ali njenoj majci su to i Bog jako važni. Zato se je ona vjenčala u crkvi, i poslala djecu na vjeronauk, i naučila ih da vole misu nedjeljom. Koju ona baš i ne voli, pa je sva sretna kad ju izbjegne.
Poznajem još mnogo takvih koji ne vjeruju, ili ne misle, pa sve što čine - čine radi baki, majki, pomajki, ili tih nekih koji su ih zadužili za život. Čini mi se ponekad da njima je u životu lakše makar zato što ne moraju sami misliti, ne moraju ni vjerovati, samo kopipejstaju.
Sa predivnim saznanjem da nekoga drugoga time čine sretnim.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
19.11.2013. u 21:56 | 10 Komentara | Print | # | ^Nema naslova
Netko je jednom, pa čak i na ovim blog prostorijama, mudro rekao da nisu se oni borili i umirali za ovaku zemlju, za ovo što sebe pokušava predstaviti slobodoumnom, višenacionalnom, s jednakim pravima za sve nacionalne, vjerske, i ine manjine nego, upravo za onaku, etnički čistu, bijelcrvenbijel kockastu, katoličku, u kojoj muškarci s brkovima, na najtvrđem kamenu pjevaju o stoljećima otkad im, tko zna čiji, preci dišu, a žene smjerno rađaju i, uglavnom, poslušne su.
I kako takvu zemlju nisu uspjeli dobit, naime, netko im je podvalio i počeo prodavati priče o nekim tamo izopačenim manjinama i njihovim pravima, primoralo ih je to onda da se bore i dalje. Brkati muškarci i njihove lobotomizirane ženke. Neprijatelja nekih u ovom trenutku ni nemaju, jer oni koji se s takvom zemljom nikada nisu mogli pomiriti, oni su ionako iz nje odavno odselili. Mudro, šutke i bez borbe.
A oni koji se još uvijek nisu odselili, a eno ih tamo, u čudnoj zemlji Istri, gdje su dvojezičnost na tablama, vrtići i škole na jeziku manjina, još tamo od one strašne zemlje čije se ime ne spominje, sasvim normalna stvar. A za one koji frkću da i nije neka fora furati se na jezik jedne mnogoljudne i napredne zemlje kao što je Italija, valja napomenuti da u čudnoj zemlji Istri postoje i škole za albanske manjine. Albanski sam po sebi nije neki atraktivni jezik, nije baš nešto na što bi nealbanski roditelji upisivali svoju djecu, kao što su ih običavali upisivati u talijanske, sve u nadi da će kod susjeda naći sebi bolji život, pust`mo sad te promućurne odluke, činjenica je da kad određena manjina postoji, onda ona ima svoja prava. Po tom nekom Ustavu.
A kad pišem sa velikim slovima, pa vidim to veliko U na Ustavu, odmah me to odvede na neku stranputicu.
Ili, ehm, pa skoro da bi se moglo reći da uopće ne...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
17.11.2013. u 20:13 | 2 Komentara | Print | # | ^demokrasi for damis
Kaže car da se opisna imenica turbofolk odnosi na svaki proizvod, koji nastane kada se primitivac dočepa moderne tehnologije. I nije nužno da se to odnosi samo na muziku. i nije nužno da postane ponornica do kraja.
Kaže mužjak da nekada su vremena bila strašna, strašna. Da si morao/la paziti na svaku riječ, jer svaka druga mogla te odvesti na goli otok, u zatvor, prijeki sud ili na tamburanje. Kaže on da danas je živjeti baš diiiiivno, jer svatko može reći što ga sprdne. Danas gomila ima bogomdana prava da huči i buči i valja kakojojgod dođe. Danas zato i ja mogu bez straha nalijepit si velko i uokvireno PROTIV na svoju krasnu javnu sliju, i mogu si javno i jasno i glasno iznosit svoje stavove. Bez straha da će me snaći neka nezaslužena kazna.
Isti taj strah nedostaje i ljudima koji govore, viču i urlaju zaista strašne stvari, i nitko im ne može stati na put. Jerbo, danas svi redom uživamo slobodu govora i djelovanja.
Kaže car da demokratiju treba ukinuti. Jer da većina je preglupa i preneobrazovana da bi znala šta i koga i zašto bira. I da bi zato trebalo uvesti da inteligenti vladaju i donose inteligentna rješenja, e da bi ovi kojima razmišljanje nije jača strana, mogli u miru živjeti i uživati plodove inteligentnih rješenja.
Slaže se mužjak da je demokracija zakurac, isto.
Moji kolege na poslu, oni svi koriste svoje bogomdano pravo da si izaberu gradonačelnika, da glasaju o braku, seksu i mraku, ali zato nikome ne daju pravo da im pametuje o njihovom poslu. Jer ono što oni rade, to nema šanse da zna bolje od njih netko, tko se time nikad nije bavio. Pa zar ne? Nije li to logično? S druge strane, oni znaju sasvim dovoljno o vođenju grada, a bogami i države, e da bi mogli birati tko će to raditi. Ili, barem je tako netko zamislio, da oni to znaju, jelte?
Šatro.
Danas je, eto, došlo to krasno vrijeme. Svi imaju svoje stavove, mišljenja i prava da ih jedni drugima urlaju na uho, pa ko prvi ogluši, luzeeeer!
A ja se još uvijek ne mogu odlučiti jesu li bila bolja vremena, ona grda i strašna, u kojima su riječi imale neku zastrašujuću težinu, i kad se, samo radi te silne težine, dobro moralo odvagnuti gdje, kada, kako i koje ćemo koristiti... ili ova danas, kad od silne buke... ma ne volim buku. I bojim se
goomileeee.
Oznake: riječi su karakter a karakter sudbina
14.11.2013. u 23:09 | 1 Komentara | Print | # | ^muke po otpadu
Bilo bi dobro kada bi postojali ti neki, što anđelima ih zovu, oni koji bi odnekud došli i pogledali u to nešto, što dušom je zovu, pa onda tako objasnili onima koji zarađuju na cijenama od 99 lipa, da nisu oni baš toliko pametni, ni toliko vrijedni, ni toliko bogznašto, samo zato jer su lukavi i jer kradu lipu po lipu, pa grade onda dvorac na brdu. i mnogo toga bi trebali ti anđeli pogledati. i mnogima svašta objašnjavati. i ne bi mi bilo milo da sam jedan od tih anđela. i ne bi me nikad ni privuklo da dođem na ovako mjesto. pustila bih sve to nek pocrka u svojoj gluposti i pohlepi.
svjeeno, svaki dan, barem jednom, poželim da sam makar super policajka i da mogu svakome tko se ne obazire na bicikliste i pješake, svakome tko ne staje na zebri, i svakome tko parkirava na pločniku, tamo na nekoj pripizdini od zagrebačke ceste, onako ladno, izvadit neku značku, turit je pod nos i onda napisati kaznu.
i to, onako, kao policajka civilka koja se uspuhala na svojoj prastaroj bicikli.
pa se ti pravi važan i pametan samo zato jer voziš audija, mercedesa i rasklimanu kantu, s kojom isto tako ne želiš stat na zebri. i s kojom se isto tako penješ po pločniku, e da ne može ni pješak, a kamoli biciklo, a kamoli majke s blizancima.
Sve bi to nešto bilo dobro, kada bi tako bilo.
ili ne bi, ali bi me makar veselilo.
jer ovi nadrkanci koji ne poštuju druge, oni se ionako ničemu ne vesele.
in d mintajm, kupili smo madrace, za svoja sredovječna tjelesa. ona s malo memorijske pjene, pa onda kad ulegnemo, pa počnemo tonut, to izgleda e baš kao da tonemo u san. polagano propadanje.
štedili smo novčiće i računali mjesece i dane, e sve da nam se lijepo poklopi, novi madraci dolaze, a stari putuju.
glomaznim otpadom.
pa su novi madraci došli, a glomazni otpad je ukinut.
nemam pojma zašto. znam samo da sam nešto slušala na radiju, nekog predstavnika, odvjetnika s gradskog otpada, koji je sve tako lijepo kićenim jezikom i aspirinskim naglaskom objašnjavao, taman toliko da se nakon svega osjećam glupo, jer je lijepim riječima pola sata objašnjavano nešto, a ja shvatila ništa.
umješan neki odvjetnik, reklo bi se.
nema veze, pronašla sam na webu, svečani neki članak o otvaranju reciklažnog dvorišta u kvartu.
pa dobro, hajde, nosit ćemo madrace po svim stepenicama do auta, nekako pokušat ugurat madrac od 220 u auto od 200, pa do reciklaže, sami ćemo, jbg.
ipak, mudri je mužjak prvo otišao pitati.
svečano su mu tamo rekli da madrace ne primaju.
i da ih ne možemo nigdje odvesti, jer ih nitko ne želi.... nešto s nekim zakonima europske unije... nešto, ki će ga vrag znat što je madrac skrivio.
ostala nam je, dakle, ona tradicionalna varijanta hrvatskog neimara, odvožnja glomaznog otpada u najbližu glomaznu šumsku jamu.
ali, mi smo planinari, i ipak... nismo tradicionalisti, jbg.
pa smo dovukli madrace, koji se na balkonu saftaju već par tjedana, nasred dnevnog boravka. tamo smo ih raskomadali. ka čopor lavova lešinu od zebre. dvanajst godina grinjastih nakupina utrpali u vreće za smeće. velike crne, one krojene za leševe. i onda se s darovima razmiljeli po kvartu.
mužjak je pritom psovao državu, uniju, kretene, idiote, primitivizam, pedere, crkvu i balkan.
mladunče je s jubita puštalo muziku iz a je to crtića.
meni se nije ništa dalo.
neka postovulacijska slabost i bezvoljnost.
valjda.
Nema naslova!
isprve su me ozbiljno uznemirili. ti koji su navrli da je brak samo bla, bla, bla muškarac, žena, sperma, jaje, dijete, djeca, krstitke, čestitke. i upravo tim redom. muškarac na prvom mjestu, ostatak ekipe skrušeno slijedi. jer je, naravno, tako, nego tko drugi, nego bog himself, htio. (kako samo sami sebi velika prava daju ti ljudi, koji tako dobro znaju što je bog htio.) osobno, nemam pojma što je bog htio. pa tako nećem lamentirati o njegovim namjerama i potrebama. (iako, ovo navaljivanje da to vrhunsko, svenaravno biće mora biti On, e, jbg, smrdi mi to već u startu. jbg.)
ali, nekako, cijeli taj mladenački život proticao mi je u nekoj ideji po kojoj prihvaćanje drugačijeg, a posebno tog, "nastranog", je nešto čemu napredni civilizacijski svijet teži, i da je to neka kultura bogatog zapada, i onda, kada se raspala ta naša "zastarjela" tvorevina koja je tako nasilno forsirala te neke ravnopravnosti i prihvaćanje raznolikosti, e, u tom trenutku, u ljubljani je radio neki kaštiri klub koji je četvrtkom imao roze poze večer, i to je bila večer samo za "nastrane" i one koji nemaju ništa protiv, i ljubljana je bila tako blizu rijeci, i nije bio nikakav problem navečer sjesti u vlak i provesti noć u nekom tamo smrdljivom klubu gdje je salome kao glavna zvijezda plesao na madonine točke, kurca pristojno zalijepljenog između nogu, da se ne vidi ništa, i ostao mi je u sjećanju kao najljepše noge u štiklama ikad viđene, i cijeli mi je taj svijet "nastranih" ljudi izgledao onda kao neko čarobno obećanje slobode zapadnog svijeta, koje se polagano otvara i nama, desetljećima zarobljenima u strahu od stršanja iz gomile, i činilo se tada... da.
poslije, drugo jutro nakon jednog od tih četvrtaka u deželi, "nastrani" mi se kolega pohvalio kako se je krasno izjebao u muškom veceu s jednim zgodnim mladićem, koji, gle čuda, isto živi u rijeci, a poslije, poslije me sav znojan izmolio da skočim do apoteke po ćepiće za dupe.
nisu me zanimali detalji zbivanja u njegovom čmaru, to jer sam po prirodi gadljiva i teško da bih ikada mogla prihvatit posao medicinske sestre, no, bilo mi je zato tim više drago da sam mu "spasla život". bilo mi je drago i kad se opet našao sa zgodnim momkom iz vecea i kad su od silne ljubavi počeli živjet zajedno.
čist onako, volim kad se ljudi vole.
iako, uskoro je postalo jasno da ta ljubav neće potrajati, ljubav uvijek umire kada je ljubomora jača od apetita za iskušavanjem nekih novih poza, s nekim novim ljudima. pa čak i ako te nove ljude dijeliš s voljenom osobom.
ljubav je ipak najnježnija od svih biljaka.
ali, no, što reći?
dečki su, po difoltu, jebežljve kreature, njima se, po difoltu, kurac diže svako jutro i navodno, nekoliko puta u snu, i onda, opet tako, po difoltu, moraju ga negdje ugurati.
pa ga neki onda guraju gdje stignu, a neki se protiv toga bore, jer, navodno, pišo se može isušiti od prevelikog natezanja.
i opet, što reći?
život je borba, kakogod.
uglavnom, nisam nikad imala ništa protiv "nastranih". nisu me ni privlačili. to jer sam gadljiva. ali su me, eto, zanimali. to jer sam znatiželjna, kao što rekoh već, najveć od svega volem ćiriti, a bog mi se nikad nije obratio i nemam pojma što taj hoće i što misli, pa moram onda sama nekako doći do svojih misli.
svojevremeno, mislila sam tako da je prihvaćanje drugačijih obilježje razvijene civilizacije.
svojevremeno, činilo mi se tako da postoji šansa u takvoj civilizaciji živjeti.
ovovremeno, pomalo shvaćam da sam ostarila.
i sad, ovako, s jednom petinom sjedih vlasih, dok čitam onu uputu o tome da zamislite kako to izgleda živjeti u manjini, drugačiji i neprihvaćen od vladajuće većine, shvaćam da je cijeli moj život protekao upravo tako. i da sam cijeli život upravo ta, drugačija i neprihvaćena od zbunjene većine. iako moja drugačijost nema veze sa spolnom opredijeljenošću, ne mogu reći da ne znam kako to izgleda biti drugačiji, i u manjini.
i kad se opet sve zbroji, kad pogledam tu većinu, a jebote... pa kakva to osoba moraš biti da tako nečemu poželiš pripadati?
isprve su me ozbiljno uznemirili i natjerali me, na što, da zalijepim protiv na svoj fejspuk status. uf, neš ti... no, dobro, probudili su neku potrebu da reagiram na to nešto, što mi se čini uništavanjem slobode disanja i življenja.
a onda sam nekako shvatila da ta sloboda ustvari nikad nije ni postojala.
i da previše očekujem od nečega što smatram učmalo preplašeno zatucano nerazvijenom sredinom u kojoj čini se samo da svijest truli iz generacije u generaciju. nepovratno.
svejedno, izaći ću na taj jebeni referendum.
čist onako, svečarski, u čast nekoj mladosti u kojoj sam zamišljala, to nešto veliko i sjajno, tu neku, tzv. slobodu.
Kurac palac.
Instant gram sreće
Ćirenje u tuđi život sasvim je dovoljan pokazatelj nedostatka vlastitog. Svejedno, iako idem na posao na dnevnoj bazi, imam se čime bavit u ostatku dnevne baze, ponekad odem u kino, fine restorane, zagušljive kafiće, popnem se ponekad na neku planinu, i opet, često i prečesto, volim ćiriti u tuđe živote. Od onih koji su sveprisutni na mreži, ako je jedna polovica usebezaljubljenika koji se besramno vole pokazivati, ja sam svakako u onoj koja više voli ćiriti. Iz pristojne daljine, naravno, jer, čim se objektu preveć približiš, onda možeš otkriti da objekt smrdi, a to skroz razara čari ćirenja.
Instragram mi je najdraži prozor u tuđe živote. Zato jer volim tuđe slikice puno više od tuđih riječi. I zato jer objekti vole stavljati samo lijepe slikice, neke na kojima njihov život izgleda kao bajka iz modnog magazina. Red klopice, red nalakiranih noktiju, red butelje vina, red zalaska sunca, red obleke za izlaske, red slika s putovanja. Najdraže su mi one s putovanja. Sve su nekako egzotične, zamagljene u rubovima i prevučene patinom digitalnog instant postarajmeidajmitežinu efekta. I onda gledam tako kako su neki nepoznati objekti putovali svijetom, odlazili u neke daleke krajeve gdje se neka prljava i musava djeca love objektivom poput čopora nekih nepoznatih i dalekih životinjskih vrsta, i onda da, točno dođe i meni tako da nabavim si te pametne igračke i činim od svojeg života neku tako ukrašenu slikovnicu, u kojoj se tako dobro zabavljam. Odlazim negdje daleko s nekim preskupim aparatom, kojeg su slagali neki siromašni ljudi, siromašniji, jadniji i daleko neuspješniji od mene, koje ću pak uloviti u kadar i pohvalit se svojim okom za detalje. Poslati pozdrav svijetu iz svojeg mirnog blagostanja, obogaćenog tehnološkim čudesima, gdje ne samo da mi je život šarena slikovnica, nego imam i oko da gledam oko sebe.
Nisam bezveze, dakle. Evo, dokaz.
Instant dokaz.
I čemu sva ta svjetlost, draga zvijezdo, ako nemaš kome sjati?
Bilo me neko, kratko, vrijeme furalo to da ću si kupit taj jebeni pametni telefon. Da ću se veseliti neko, kratko, vrijeme svojoj novoj igrački, stavljati joj raznorazne aplikacije, mjerit svoje korake, bilježit svoje poglede, izlaske, zalaske, objede i sve te detalje koje moje, još uvijek bistro oko lovi i čini me sretnom, umišljeno posebnom.
A onda me zagušila sva ta sila gik informacija o ovom, onom, loša iskustva, dobra iskustva, skupa igračka, bolji ekran, slabiji ekran, razbio se ekran, megapikseli, rezolucija, tamte, vamte, četiri milje kuna, pet milja kuna, isplati se, ne isplati se... jebeš to sve.
Previše izbora, ni to ne valja.
A vrijeme prolazi.
I svi ti neuhvaćeni trenuci sreće i blagostanja bježe u nepovrat.
Jesen.
Eh.