Sjedenje i klikanje po raznoraznim fejspuk pokretima mačor je s dvije oštrice.
Jedna kaže super sam, učinila nešto, dala doprinos, objavila mišljenje i stav, potpisala peticiju kontra ovog, onog, klikla kontra ubijanja sirotih životinja u sirotim skloništima, nešto...
Druga oštrica samo je frustracija od nemoći da se pomogne bezbroju gladnih, bolesnih, napuštenih i uskoro eutanaziranih.
Vani je hladno, vani je mrak, vani su gladni, smrznuti i nesretni, a na ekranu je svjetlo.
Treba imati želudac i gledati kroz svjetlo u nečiju tugu i nesreću. Sasvim je prikladna ta ekran zavjesa. U neki svijet koji bi mogao biti bolji, samo da nije tako daleko, samo da nije tog ekrana.
Ništa spešl nisam učinila danas.
Ustvari, jesam, našlo bi se toga, ali ne držim to spešl. Samo posao i to.
Zvala sam Milumajku. Pitala je da kad će bebica. Rekla sam da nikad. Jer da sam stara i umorna i da se nadam samo polaganom, čim više hedonističkom, umiranju, i da, to je to. Kome se sad da pod stare dane zjbavati?
Mislela je da Mužjak je taj, koji misli tako.
Istina je, da Mužjak je veća Ženka od mene.
Nitko ne vjeruje da ja mislim tako... ali, eto.
Moja kolegica na poslu, ona ne vjeruje u Boga i to. Ali njenoj majci su to i Bog jako važni. Zato se je ona vjenčala u crkvi, i poslala djecu na vjeronauk, i naučila ih da vole misu nedjeljom. Koju ona baš i ne voli, pa je sva sretna kad ju izbjegne.
Poznajem još mnogo takvih koji ne vjeruju, ili ne misle, pa sve što čine - čine radi baki, majki, pomajki, ili tih nekih koji su ih zadužili za život. Čini mi se ponekad da njima je u životu lakše makar zato što ne moraju sami misliti, ne moraju ni vjerovati, samo kopipejstaju.
Sa predivnim saznanjem da nekoga drugoga time čine sretnim.
Post je objavljen 19.11.2013. u 21:56 sati.