jebza
Mužjak je svečano i napeto dočekivao delegaciju s kube. Očekivao je... neke znanstvenike, nešto tako. Razočarano je dočekao šopingholičare gladne svjetla i sjaja blatograda. Ne zna više kud bi s njima. Sve što od njega žele jest da ih odvede u šoping po kineskim dućanima.
Gladni su, gladni svega, sjaja, kiča, šarenila, đinđi minđi, oni doma imaju sve što im treba, ali apsolutno ništa od nepotrebnih sitnica, a ljudska priroda tako rado naginje nepotrebnom i tome se, tako dječje i tako gladno, dozlaboga veseli. Ako se ikad riješe svojeg donkihotovskog sistema, kupit će ih za šaku dolara neki bahati amerikanac i gurnut ih još dublje, na dno dna izrabljivane sirotinje koja rmpa da jedva preživi i nikad se oni, ovakvi kakvi jesu, neće izvuć, pesimistično je razočaran mužjak.
A mene su samo malkoc podsjetili na ono jedno vrijeme kada su još neki domoroci tako, sa sjajnim okicama i dječjim veseljem hrlili prema blještećem raju šoping centara, i puni žara i elana potpisivali da unaprijed daju sve što još nisu ni zaradili, za hrpu šarenog lima, za novu obleku, za nove kvadrate, za sav taj jebozovni sjaj, koji im je cijeli život bio tako bezobrazno nedostupan.
A sad...
produžeci
Bilo je baš tako nekako, skoro pa romantično, šetnja po drvoredu kestena čiji plodovi nasumičnom paljbom pokušavaju usmrtit prolaznike, da, tuda sam svaki dan ubrzano prolazila do škole i nazad, pa onda još jednom s onom harmonikom od deset kila na dječjim ramenima, na jednu od onih nametnutih slobodnih aktivnosti (slobodne aktivnosti su, navodno, za djecu jako zdrave i poželjne, ali djeca to ne znaju sve dok ne dobiju svoju djecu), pa onda, šetnja po parkingu, udisanje morskog zraka, bacakanje pogleda na daleku pučinu, na neke brodove tamo u daljini, fluoroscentno bijele, da, to je znak nadolazeće bure, to njihovo jarko bijelo nasuprot crnom moru, (ma kurac znak, to su rekli jučer na prognozi, da će okrenut na buru), pa onda brzinski upad u mup, pa opet lagana šetnja do pošte, istim putem preko parkinga, pa onda povratak nazad, drugim putem, preko tržnice, i putem, sve neke misli... Pa zbilja, zašto meni život ovdje izgleda tako groznim, sve je nekako, onako, opušteno, male ceste, mali ljudi u malim autima polako se voze, neki ostarjeli ali živahni turisti na nekim tamo nerazumljivim hroptavim jezicima čude se tržnici, gledam u more, tooooplo mi je, zrak je čist, travica je pokošena, cvijeće zaliveno, nigdje smeća, nigdje papirića da lamataju po podu, sve je tako čisto, slatko i uredno, hej, upravo šećem pravim malim primorskim draguljem, pa nije li ovdje milion puta ljepše i ugodnije živjet nego u blatogradu, koji je meni klinac, zapravo... a onda dolazim po drugi puta pred vrata mupa i u trenu mi postaje jasno zašto...
Vrata mupa strogo zaključana, na A4 isprintu kaže pauza od 11-11.30, ja stigla upravo u 11, vjetrić nije više onako ugodan, a ni betonski blokić pred vratima mjehuru ne djeluje nimalo privlačan.
Pa šetaj, onda. Po slatkom primorskom dragulju. Otišla sam naravno, na stranu, suprotnu od najprivlačnijeg, borovi, more, raspadnuta neka bivša tvornica, neki restoran s pogledom, neka gradska plaža, uređuje se, po cesti me napada kolona umirovljeničkih biciklista, vodi ih neki nadobudni mladić koji rastjeruje pješake s glasnim dobar dan, jugo i dalje piri, ajde sad na drugu stranu, pola sata je sasvim dovoljno da se obiđe cijeli grad, pred mupom se do male ceste s malim autima protegla kolona, radim još jedan krug... u nadi da raspršit će se kolona čim je zaprime nahranjene službenice.
Moš mislit.
Četvrta sam u redu, prve su majka i kćer koje muku muče jer nisu odavde, a majka je izgubila osobnu, a osobnu ne može napraviti nego u mjestu odakle je, a ovi ovdje joj ne mogu ništa nego da joj pola sata usporenim pokretima pripremaju neke papire, koje ova beskrajno frustrirano i sa suznim očima ispunjava, jer oni tamo su joj na telefon rekli da može, a ovi ovdje da ne može, a sad su neke kazne kad nemaš osobnu, i šta sad, na kraju joj dalo jedan papir i poslalo ju u narodne novine, a dalje, šta će i kako će, neka ide odakle je došla, zakon je zakon, eto...
Drugi u redu bili su muškarac osrednje veličine i kingsajz trudnica koja je komunicirala muškim glasom, na čistoj ekavici bez padeža, a treći baka i deda od milion godina, deda je morao prisjest, jer majka i kćer, zbilja su zaglavile...
Mupovi koji rade sa strankama, i zaključavaju svoja vrata za kavu u selima malima, su veličine prosječnog dnevnog boravka, dakle, maleni intimni prostori, imaju po jednu službenicu za po jednu potrebu (osobna, putovnica, registracija vozila), nemaju aparate s brojevima, kad staneš u red nesmiješ prdnut, počesto se kolona rastegne i vani na cesti, a ekipa unutra, svi se nekako poznaju, ako ne otprije, onda se sljube čekajući.
Pa je trudnica tako odlučila predati svoj red baki i dedi, da ne čekaju, siroti ljudi, njima je sigurno teže nego njoj, onako natečenoj. Baka je prvo radila probleme na šalteru jer joj se ruka previše tresla, pa nije baš mogla napraviti oštar otisak prsta, upropastila je tako tri kartončića u pokušajima, a mangup deda je došao sa prestarom fotografijom. Reče službenica, četiri godine, to vam je staro, a deda, pa znate, nije to baš tako staro... ipak, pristojno su se, i starački usporeno, zahvalili i otšepesali na slikanje.
Svezajedno, potrošila sam hrpicu kuna i sat i pol na akciju predavanja zahtjeva da mi se produže dokumenti....
I jedan dan godišnjeg.
Moram se, naravno po njih osobno vratiti i osobno podignuti svoju osobnu.
Potrošiti još jedan dan godišnjeg.
Taština, a i praktičnost me tjeraju da još uvijek furam istrijanska dokumenta i polažem pravo na pulske tablice. Ne bi bilo u ovom trenu zgodno da imam npr, riječke, pa da moram u split. Ili obrnuto. Ili da imam zagrebačke, pa moram u split. Ili novi sad. Ili obrnuto.
Volim pulske tablice. Uobražavam ponekad da ih svi vole.
Ali ne volim sela mala. Ne još. Još uvijek nisam dovoljno stara, čini mi se tomu tako.