Ima naslova
Uspjela sam pronaći sebi svoje trkalište. Jarun se zove. Moram se do njega voziti autom, ali jbg. Kontroverze ljudskog postojanja. Poznajem mnoge tako koji se voze da bi trčali, pa eto, opet, jbg. Na trkalištu ima mnogo trkača. Ima i ljudi s pesekima. I jedne i druge volem, i jedni i drugi običavaju gledat svoja posla, šutit i mahat repom, pa ih i jedne i druge volem. Peseke volem i kad ne šute, pa njih vjerojatno volem više. Ili ih jednostavno volem samo zato što ih manje razumijem.
Jedan je prijatelj nakon povratka iz Japana objavio svoje revolucionarno otkriće da svi ljudi, koji se u tri ujutro pijano dernjaju pod prozorom, zvuče jednako. Ne moraš razumijeti ni riječ njihovog jezika, e da bi znao da samo valjaju neke svoje interne gluposti. To me malo rastužilo. Uvijek sam zamišljala da je baš super ne znati neki strani jezik, jer onda ne možeš ni prepoznati glupost u tuđim ustima.
Ali, eto.
Glupost uvijek vonja isto.
Osim kod peseka. Kod njih to vonja kao potpuno predavanje ljudskim rukama, šakama i nogama.
A možda i nisu peseki puno različiti od nas. Nisam više sigurna.
Dobro mi je došlo to malo trčanja. Život je opet širi od ekrana.
Mužjaka sam zato zatukla. Poslala mu sve neke aktualne tekstove bivših feralovca, sve da bih mu malo pokuckala na njegovo stakleno zvonce. A on se u međuvremenu borio sa zakonima i doktoratima i unapređenjima i shvatio da neki su se zakoni promijenili preko noći, i da neki od tih promjena su totalno bezveze i nikome bitne, osim što su pogodne samo za tih nekih par spodoba, koje trenutno sjede u saboru. Pa se onda iznervirao zato jer su toliki debili, pa kad već moraju, da ne znaju to napravit finije, da se ne kuži, nego tako, zdravoseljački.
Najveća žalost u svemu tome jest što će se toj nekolicini sadašnjih spodoba, možda, za te neke gluposti i suditi u nekoj budućnosti. U sadašnjosti neće, jer nju je bezeciralo suđenje za prošlost. Za ono prije pet, deset, dvadest godina, i tako stalno, sve dok pravda baulja izgubljena u vremenskom stroju, današnji miševi kolo igraju.
Kao i oni nekada.
I tako stalno.
A onda, čini se da ga je ipak više pogodila glupost sa nogometnih terena. Nije do jutros ni znao što se dogodilo na kraju. A čak je i gledao i veselio se tim pogocima. Zato je svečano nasred kuhinje objavio da, od dana današnjeg, u ovom se stanu više nikada neće gledati nogomet ako u njemu sudjeluje rvatska reprezentacija, jer je to reprezentacija fašističke tvorevine, i da jedini izuzetak će biti, ako se onog retarda kazni i suspendira i izbaci iz repke. Što se, naravno, nikad neće dogoditi. Mladunče je gledalo u zbunjoli, saslušalo je predavanje o ustašama, fašizmu, zighajlu, logorima, pederima, ciganima, civilizaciji i ljudskoj prirodi. Nije ga se nešto dotaklo, ionako je nrd ovisan o šeldonu i majnkraftu. Repka, kajeto?
Meni bilo krivo.
Krivo zato jer je Mužjak jedan od rijetkih koje znadem, koji se uspjeva pokriti sa svih strana i zabiti u svoje maleno stakleno zvono i tamo živjeti sretan i netaknut od odurnog svijeta. Ponekad ga volim bockati, čisto da tamo, u svojem vakumu ne ostane bez koštane srži, bez mišića, ponekad ga poželim pošteno stresti, ali nikad još nije ostao ovoliko nezaštićen.
Podsjeća me na mog starog. On je isto bio preosjetljiv na taj svijet, isto je bio intelignetniji od drugih, isto se nervirao, isto znao biti nesretan radi svega vani.
Onda je dobio moždani udar.
Spominjao se stres, spominjale su se negativne misli, doktori su rekli krvne žile, ali, opet...
Gledam Mužjaka kako se izbezumljuje i mislim si, nije vrijedno, užasno je sve to, ali nije vrijedno, nije vrijedno nerviranja, nije vrijedno bolesti, nije vrijedno života. Tko su oni, te glupošću blagoslovljene budale koje čine taj svijet tako gadnom tvorevinom. Čime oni zaslužuju naše emocije?
Pa se sjetim da bi tako vjerojatno mislilo i ono što je utjelovljavalo ono meso koje smo pojeli za ručak.
Da sve je to samo gomila zla i nepravde.
I da, nakraju, zbilja nije vrijedno...