Nema naslova!
isprve su me ozbiljno uznemirili. ti koji su navrli da je brak samo bla, bla, bla muškarac, žena, sperma, jaje, dijete, djeca, krstitke, čestitke. i upravo tim redom. muškarac na prvom mjestu, ostatak ekipe skrušeno slijedi. jer je, naravno, tako, nego tko drugi, nego bog himself, htio. (kako samo sami sebi velika prava daju ti ljudi, koji tako dobro znaju što je bog htio.) osobno, nemam pojma što je bog htio. pa tako nećem lamentirati o njegovim namjerama i potrebama. (iako, ovo navaljivanje da to vrhunsko, svenaravno biće mora biti On, e, jbg, smrdi mi to već u startu. jbg.)
ali, nekako, cijeli taj mladenački život proticao mi je u nekoj ideji po kojoj prihvaćanje drugačijeg, a posebno tog, "nastranog", je nešto čemu napredni civilizacijski svijet teži, i da je to neka kultura bogatog zapada, i onda, kada se raspala ta naša "zastarjela" tvorevina koja je tako nasilno forsirala te neke ravnopravnosti i prihvaćanje raznolikosti, e, u tom trenutku, u ljubljani je radio neki kaštiri klub koji je četvrtkom imao roze poze večer, i to je bila večer samo za "nastrane" i one koji nemaju ništa protiv, i ljubljana je bila tako blizu rijeci, i nije bio nikakav problem navečer sjesti u vlak i provesti noć u nekom tamo smrdljivom klubu gdje je salome kao glavna zvijezda plesao na madonine točke, kurca pristojno zalijepljenog između nogu, da se ne vidi ništa, i ostao mi je u sjećanju kao najljepše noge u štiklama ikad viđene, i cijeli mi je taj svijet "nastranih" ljudi izgledao onda kao neko čarobno obećanje slobode zapadnog svijeta, koje se polagano otvara i nama, desetljećima zarobljenima u strahu od stršanja iz gomile, i činilo se tada... da.
poslije, drugo jutro nakon jednog od tih četvrtaka u deželi, "nastrani" mi se kolega pohvalio kako se je krasno izjebao u muškom veceu s jednim zgodnim mladićem, koji, gle čuda, isto živi u rijeci, a poslije, poslije me sav znojan izmolio da skočim do apoteke po ćepiće za dupe.
nisu me zanimali detalji zbivanja u njegovom čmaru, to jer sam po prirodi gadljiva i teško da bih ikada mogla prihvatit posao medicinske sestre, no, bilo mi je zato tim više drago da sam mu "spasla život". bilo mi je drago i kad se opet našao sa zgodnim momkom iz vecea i kad su od silne ljubavi počeli živjet zajedno.
čist onako, volim kad se ljudi vole.
iako, uskoro je postalo jasno da ta ljubav neće potrajati, ljubav uvijek umire kada je ljubomora jača od apetita za iskušavanjem nekih novih poza, s nekim novim ljudima. pa čak i ako te nove ljude dijeliš s voljenom osobom.
ljubav je ipak najnježnija od svih biljaka.
ali, no, što reći?
dečki su, po difoltu, jebežljve kreature, njima se, po difoltu, kurac diže svako jutro i navodno, nekoliko puta u snu, i onda, opet tako, po difoltu, moraju ga negdje ugurati.
pa ga neki onda guraju gdje stignu, a neki se protiv toga bore, jer, navodno, pišo se može isušiti od prevelikog natezanja.
i opet, što reći?
život je borba, kakogod.
uglavnom, nisam nikad imala ništa protiv "nastranih". nisu me ni privlačili. to jer sam gadljiva. ali su me, eto, zanimali. to jer sam znatiželjna, kao što rekoh već, najveć od svega volem ćiriti, a bog mi se nikad nije obratio i nemam pojma što taj hoće i što misli, pa moram onda sama nekako doći do svojih misli.
svojevremeno, mislila sam tako da je prihvaćanje drugačijih obilježje razvijene civilizacije.
svojevremeno, činilo mi se tako da postoji šansa u takvoj civilizaciji živjeti.
ovovremeno, pomalo shvaćam da sam ostarila.
i sad, ovako, s jednom petinom sjedih vlasih, dok čitam onu uputu o tome da zamislite kako to izgleda živjeti u manjini, drugačiji i neprihvaćen od vladajuće većine, shvaćam da je cijeli moj život protekao upravo tako. i da sam cijeli život upravo ta, drugačija i neprihvaćena od zbunjene većine. iako moja drugačijost nema veze sa spolnom opredijeljenošću, ne mogu reći da ne znam kako to izgleda biti drugačiji, i u manjini.
i kad se opet sve zbroji, kad pogledam tu većinu, a jebote... pa kakva to osoba moraš biti da tako nečemu poželiš pripadati?
isprve su me ozbiljno uznemirili i natjerali me, na što, da zalijepim protiv na svoj fejspuk status. uf, neš ti... no, dobro, probudili su neku potrebu da reagiram na to nešto, što mi se čini uništavanjem slobode disanja i življenja.
a onda sam nekako shvatila da ta sloboda ustvari nikad nije ni postojala.
i da previše očekujem od nečega što smatram učmalo preplašeno zatucano nerazvijenom sredinom u kojoj čini se samo da svijest truli iz generacije u generaciju. nepovratno.
svejedno, izaći ću na taj jebeni referendum.
čist onako, svečarski, u čast nekoj mladosti u kojoj sam zamišljala, to nešto veliko i sjajno, tu neku, tzv. slobodu.
Kurac palac.