muke po otpadu
Bilo bi dobro kada bi postojali ti neki, što anđelima ih zovu, oni koji bi odnekud došli i pogledali u to nešto, što dušom je zovu, pa onda tako objasnili onima koji zarađuju na cijenama od 99 lipa, da nisu oni baš toliko pametni, ni toliko vrijedni, ni toliko bogznašto, samo zato jer su lukavi i jer kradu lipu po lipu, pa grade onda dvorac na brdu. i mnogo toga bi trebali ti anđeli pogledati. i mnogima svašta objašnjavati. i ne bi mi bilo milo da sam jedan od tih anđela. i ne bi me nikad ni privuklo da dođem na ovako mjesto. pustila bih sve to nek pocrka u svojoj gluposti i pohlepi.
svjeeno, svaki dan, barem jednom, poželim da sam makar super policajka i da mogu svakome tko se ne obazire na bicikliste i pješake, svakome tko ne staje na zebri, i svakome tko parkirava na pločniku, tamo na nekoj pripizdini od zagrebačke ceste, onako ladno, izvadit neku značku, turit je pod nos i onda napisati kaznu.
i to, onako, kao policajka civilka koja se uspuhala na svojoj prastaroj bicikli.
pa se ti pravi važan i pametan samo zato jer voziš audija, mercedesa i rasklimanu kantu, s kojom isto tako ne želiš stat na zebri. i s kojom se isto tako penješ po pločniku, e da ne može ni pješak, a kamoli biciklo, a kamoli majke s blizancima.
Sve bi to nešto bilo dobro, kada bi tako bilo.
ili ne bi, ali bi me makar veselilo.
jer ovi nadrkanci koji ne poštuju druge, oni se ionako ničemu ne vesele.
in d mintajm, kupili smo madrace, za svoja sredovječna tjelesa. ona s malo memorijske pjene, pa onda kad ulegnemo, pa počnemo tonut, to izgleda e baš kao da tonemo u san. polagano propadanje.
štedili smo novčiće i računali mjesece i dane, e sve da nam se lijepo poklopi, novi madraci dolaze, a stari putuju.
glomaznim otpadom.
pa su novi madraci došli, a glomazni otpad je ukinut.
nemam pojma zašto. znam samo da sam nešto slušala na radiju, nekog predstavnika, odvjetnika s gradskog otpada, koji je sve tako lijepo kićenim jezikom i aspirinskim naglaskom objašnjavao, taman toliko da se nakon svega osjećam glupo, jer je lijepim riječima pola sata objašnjavano nešto, a ja shvatila ništa.
umješan neki odvjetnik, reklo bi se.
nema veze, pronašla sam na webu, svečani neki članak o otvaranju reciklažnog dvorišta u kvartu.
pa dobro, hajde, nosit ćemo madrace po svim stepenicama do auta, nekako pokušat ugurat madrac od 220 u auto od 200, pa do reciklaže, sami ćemo, jbg.
ipak, mudri je mužjak prvo otišao pitati.
svečano su mu tamo rekli da madrace ne primaju.
i da ih ne možemo nigdje odvesti, jer ih nitko ne želi.... nešto s nekim zakonima europske unije... nešto, ki će ga vrag znat što je madrac skrivio.
ostala nam je, dakle, ona tradicionalna varijanta hrvatskog neimara, odvožnja glomaznog otpada u najbližu glomaznu šumsku jamu.
ali, mi smo planinari, i ipak... nismo tradicionalisti, jbg.
pa smo dovukli madrace, koji se na balkonu saftaju već par tjedana, nasred dnevnog boravka. tamo smo ih raskomadali. ka čopor lavova lešinu od zebre. dvanajst godina grinjastih nakupina utrpali u vreće za smeće. velike crne, one krojene za leševe. i onda se s darovima razmiljeli po kvartu.
mužjak je pritom psovao državu, uniju, kretene, idiote, primitivizam, pedere, crkvu i balkan.
mladunče je s jubita puštalo muziku iz a je to crtića.
meni se nije ništa dalo.
neka postovulacijska slabost i bezvoljnost.
valjda.