Ima na svijetu onih učitelja, iscijeljitelja, prodaju nam tajne, uče nas da se sva zla i bolesti materijaliziraju iz naših misli, jer prvo bijaše svjetla misao pa riječ i onda materija, tako i naši životi, tako i naša zla, i onda, e da bi se riješili tih zala, moramo prvo naučiti oprostiti, drugima, sebi, svima koji su nam napravili rane, i nakon toga, prestati kopati po tim ranama, pustiti ih da se zacijele i zaboraviti na njih, ne bauljati svijetom okrenut unatrag, nego gledati unaprijed i stvarati svoju budućnost, veseliti se. I onda, neki poslušaju pa pokušaju, i onda se javljaju neki s rezultatima, nevjerojatnima, dobrima, neočekivanima. Za nekoga tko stalno kopa po svojim ranama, sam prestanak tog čina postignuće je samo po sebi, koliko tu nastaje samo novog mjesta za neke druge radnje, koliko novih mogućnosti...
No, u onom, pravom, realnom svijetu, tamo nam ne daju da se riješimo svojih rana, tamo moramo svake godine, svakog mjeseca, svakog dana, iznova podsjećati se nekih rana, okretati se unatrag, dvadest, trideset, pedeset, sto godina, uz ono stalno, e da se ne zaboravi, samo da se ne zaboravi, nikada da se na zlo ne zaboravi... Pobogu, čemu? Zašto i za koga? Kome pomaže to što se svaku malo cima i iznova podsjeća na nešto najgore što mu se u životu moglo dogoditi, osjeća li se radi toga bolje? Ponosno? Na što? Na nešto što je bilo je grozno, ali je prošlo, ali, eto, ne smijemo dati tome nečemu da prođe nego se moramo tamo stalno vraćati, kopati po krastama i gledati krv dok se cijedi... zašto? Postoje li nam tom mjestu neki neriješeni računi? Nešto što nismo onda učinili, pa moramo godinama nakon, ne zaboravljati? Zašto to onda nikad nismo riješili? Odradili što treba, stavili ad acta i okrenuli se naprijed. Čisti i spremni na novo.
Svake godine iznova, unatrag pa unatrag, ne razumijem...
Post je objavljen 18.11.2015. u 12:40 sati.