krug
Bila su ta dva šarana u ribarnici, dovoljno velika da ispune jednu stiropor gajbu A3 formata, prvi dan su skakala po desetak centimetara u vis, drugi dan su samo tu i tamo otvarala usta i širila škrge, bespomoćno, naravno, nije bilo nikoga da pomogne, dečko ribar rekao je da moćne su to beštije, i da žive tako po dva dana u suhoj gajbi, i da pretpostavlja da će večeras se predati, i da ako ih odnesem sad u savu, da sigurno će zaživjeti i otperjati, pa me onda krenulo, 35 kn kilo, u svakom ih ima barem 5, to je cca tristotinjak kuna mira i duhovno masturbacijskog orgazma radi ta dva života, koja su se bespomoćno koprcala u stiropor gajbi, dok u mojem novčaniku nonšalatno leži njihov ključ povratka u život, u veliku rijeku, u kojoj sada rastu male ličinke i ribice, i koje bi od mojeg uplitanja možda već sutra bile u želucu ovih velikih, glupo je to sve, beskrajno glupo, taj čin oslobađanja beštija i borbe za život, svaka borba za život je nauštrb nečijeg života, i nije fer, nema ničega fer na ovom planetu, jedino čemu se možemo veseliti jest što smo pri samome vrhu ukletog lanca, iznad nas su samo bakterije, i njih isto ubijamo svaki dan, svaki jebeni božji dan kojeg preživimo, znak je, da smo, između svega ostaloga, uspjeli opstati u tijelu, koje je taj dan učinilo genocid nad nekim bakterijama, koje bi nas inače ubile, samo da im dozvolimo, pa čak i oni koji se kunu da jedu samo zrak, travu i ljubav, i oni su masovni ubojice, sve do onog dana dok ih mikroskopi ne pobijede, no, srećom pa nemamo neke empatije prema bakterijama, mrzimo ih, čak, dapače, štoviše, mrzimo sve što ne poznajemo i nije naše, ne znamo, ustvari, zašto to radimo, tako nam je dano, tako smo programirani i ne možemo iz tog svojeg programa nikako izaći, sve više vjerujem da smo samo obični, glupi robotići, koji bauljaju tim svijetom, slijepo sljedeći svoje programe, vidimo samo ono što želimo, čujemo samo ono što želimo, nemamo pojma što govorimo, jer čak iz onog što kažemo, čujemo samo ono što želimo, trčimo jedni za drugima, padamo pod horminima, rađamo djecu i onda se beskrajno divimo tom čudu, kao da smo ga upravo, i samo mi izmislili, kao da ne možemo zamisliti da je, svuda oko nas to jedno veliko čudo, i da su sva živa bića, bakterije uključujuć, jednom morala doći na ovaj svijet i da su jednako veliko čudo kao i naša djeca, kao i mi sami, kao i ono što smatramo svojim neprijateljima, no, programirani smo da ne vidimo svoj program, nego da ga samo slijepo i poslušno slijedimo, i kunemo se u njega, odavde do groba, kad bi samo mogli, mrvičak samo mogli vidjeti, ostale bi nam onda samo dvije opcije, početi se beskrajno diviti svemu oko sebe, ili nepojmljivo užasnuti pobjeći glavom bez obzira, van iz ovog života, van iz ove uklete igre...u kojoj sam danas kupila školjkice, ispričavam im se svaki puta kada ih ubacujem u lonac, glupo je to sve, beskrajno glupo, ako se ne želiš otrovati školjkom, onda je najsigurnije da ju u lonac ubaciš dok je još živa, inače, otkriješ onda na ružan način da bakterije su na samom vrhu prehrambenog lanca, ako ne jedeš dobre školjke, onda ostaneš bez cinka, cink je moćno oružje u borbi kontra ovih s vrha prehrambenog lanca, cinka ima najveć u školjkama i crvenom mesu, ako želiš doći do svojeg moćnog oružja, onda moraš prvo ubiti, to je to, taj život, to sve što imamo... to je to.
Oznake: more
13.11.2015. u 18:01 | 3 Komentara | Print | # | ^