I opet
Dobim tu neku preporuku od te moje savjetnice za zapošljavanje da se javim na neki bzvz posao s kojim veze ima jedino moja diploma, a sve ove godine koje sam utukla na posao koji nije direktno povezan s istom diplomom, na birou se jedva priznaju, jerbo oni neke stvari, koje su nastale mimo našeg vrlog školskog sustava (a milion je stvari u međuvremenu nastalo, jer stvari nastaju u sadašnjem trenutku, a naše školstvo je zaglavljeno u nekom pretpotopnom), uopće ne priznaju da postoje, i onda, kao, ajde, javit ću se na taj bzvz posao, jest da je zamjena, jest da je 4 sata rada tjedno, jest da će mi plaća, koju ću si u ta četiri sata tjedno priuštiti zahvaljujući svojoj visokoj stručno spremi u našem vrlom školskom sustavu, biti manja od mladunčetovog džeparca, ali barem je u susjedstvu, barem neću imati troškove puta. I kao, ono bit ću korisna, samopozudanje i to. I te spike, spike, baš.
I ono, opet.
Nije dovoljno to što smo svi dobili svoj OIB pomoću kojeg nam mogu blokirati sve račune, iskopati iz slijepog crijeva ono što smo prošli tjedan pojeli, izračunati ovulaciju i psihičko stanje svijesti, a ne, ja ipak moram izraditi presliku svoje domovnice. Pazi ono. Pored OIB-a i osobne kartice, treba i preslika domovnice. Papir. Onda. Treba i preslika diplome. Ajd dobro. Diploma je svečano napravljena na A3 formatu, dakle, treba je preslikati negdje u nekoj fotokopiraoni e da je smanje na A4. Ili je preslikati tako na A3 da više uživaju dok si je u dupe budu gurali. Onda, ajde. Treba i napisati životopis. I isprintati i to. Na A4 papiru. Ajde dobro, tako im je lakše da po svim tim papirima buše rupe i guraju u fascikle i skupljaju si prašinu. To je skoro pa razumljivo. A onda. Onda treba i otić na drugi kraj grada, osobno, naravno, jer tamo je zgrada od mirovinskog i tamo trebam podići potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) o podacima evidentiranim u bazi podataka HZMO, odnosno Elektronički zapis. To nešto, što su tako slikovito nazvali Elektroničkim zapisom, treba staviti u kuvertu sa svim onim prvim preslikama. To im je valjda potvrda da sam u evidenciji, ili tako nešto. Nije dovoljno biti u evidenciji hzzo iz kojeg mi šalju te glupe prijave za posao, nego treba biti u još jednoj zgradi. A onda ide vrhunac lakrdije. Dokaz o nepostojanju zapreka iz čl.106. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ne starije od 6 mjeseci. Nešto sam surfala u potrazi za objašnjenjem tog dokaza. Nešto je tome da nisam bila nikada kažnjavana u školskom sustavu. S obzirom da nemam ni dana staža u tom bajnom školskom sustavu, logično je da nisam ni kažnjavana. Ali, ne. Obaveza je da odem na sud i tamo tražim potvrdu o zaprekama iz članka 6. I onda, nakraju, skupila sam sve, jelte, pošta kuverta, markica, lizanje, ljepljenje, slanje...
I onda se sekiravam. Radi glupog sistema, i radi svih tih ljudi koji skupljaju taj neki radni staž u tim raznoraznim zgradama, po kojima se moram šetavati i skupljavati raznorazne papire, koji svi mogu biti skupljeni na jednom mjestu i do kojih bi se svih moglo doći jednim klikom, ali ne, ti neki ljudi moraju dolaziti tamo na to svoje prevažno radno mjesto, trošiti benzin, zrak i onda sjediti za šalterom i onda pružati papire. Njhovo stenjanje, nadrkanciju i mržnju sebe i svih oko sebe neću sad spominjati, zato jer bi svak normalan na njihovom mjestu i poslu, prije il kasnije, morao zamrzit sebe i sve oko sebe. Toliko su bespotrebni, suvišni, a stalno im netko stoji u redu i cima ih za glupe papire. Ali jednog dana, oni se nadaju sigurnoj mirovini, a mi s druge strane šaltera, mi se nadamo da ćemo jednog dana osjetiti zadovoljštinu kad ih nabijemo na svoje seljačke vile.
I tako, umjesto da letam po gradu u entuzijastičnom lovu na papire, ili radim nešto korisno, pišem u nervozi ovaj glupi post. Kao da će mi to pomoć u životu. Imalo...