Nekim čudom, blatograd mi postane totalno drag u ljetno doba. Prvo zato jer više nema blata, pa čak i kad kiša pada, skori se čim prestane, a sad kako mnogo pada, nema mnogo ni prašine i sve je zeleno, i baš mi je drago da toliko kiše pada. Druga dragost krije se u tom manjku ljudiju, gužve i nervoze, u praznim ulicama, poštama i bankama bez repova, praznim cestama i puteljcima, nešto najsličnije onom kako izgledaju primorski gradovi po zimi, samo što ovdje nije zima nego ljeto, a ljeto volim naj. I sve zajedno to skroz mi se sviđa. Čak ni na poslu nije toliko gadno jednom kad je ljeto.
No, ipak.
Počeo je godišnji i došli smo na more. Još sam prije shvatila da možda bih radije voljela više životariti cijelo ljeto u blatogradu nego otić na godišnji, ali, eto, došli smo. Djece radi, jer djeca vole more i vole dane provoditi u apartmanu čitajući stripove i igrajući igrice.
A meni se sve više zamjera taj naš domaći turizam. Kad puno je ljepše doma. Doma je sve nekako uređeno onako kako mi paše, doma su perilice, doma je suđe kako treba biti, doma su mirišljavi madraci, doma je televizor, doma je kompjutor, doma je brzi internet, doma je sve uređeno da se čovjek osjeća najbolje, ali ne, mi smo došli na more.
Na moru je, oduvijek tako bilo, a i nema neke tendencije da se to promijeni, redovito nešto loše i pokvareno, tu su stari i otrcani sudoperi, umazani špaheri, gomila posuđa sastavljenih od ostataka nekih davno porazbijanih setova, pa, eto, no, dobro, ne tražim baš da mi svi cvjetići po apartmanu budu upasani, ali nekako, uvijek je to sve umazano, i uvijek zahtijeva prvo pranje prije prvog korištenja (uz redovan naglasak domaćina kako je sve sređeno i oprano, naravno), namještaj je također frankejnštajnovski zakrpan u nešto poluupotrebljivo, madraci su rijetko kad neizdeformirani, kuhanje i spavanje po tom našem domaćem apartmanskom turizmu nerijetko je prava pokora, no da bi to bilo sve, ajdede, no, iz apartmana se kadtad mora izaći, a vani sa svih ćoškova vrebaju neke namirnice koje bi se prodale po nekoj divljoj otočkojadranskoj cijeni, ili neke natrule ribe po restoranima, koje svoju poodmaklu dob skrivaju pod naslagama neprobojnog češnjaka, i sve to opet po nekim paprenim cijenama, i nekako, što sam više tim postarijim ribama nalik, to mi se sve više i više gadi taj naš jaranski turizam.
S druge strane, od nacije koja pokušava u mjesec i pol dana čimprijebržeibolje zaraditi za cijelu godinu, bolje i više se i ne može očekivati. Nemoguće je. S te strane, nalazeć situaciju za opravdanje (a situacija je uvijek nekakva, pitanje je samo želimo li je riješiti šlamperajski za jednu noć, ili planski za neko duže vrijeme), nemam što zamjerati svim tim neugodnim zamkama uživanja na jadranu, s treće strane, sve je više ljudi koji o takvom obliku patnje i odricanja mogu samo sanjati, i onda se više nemam prava ni žaliti, ali opet, sve više mi se gadi taj naš jaranski turizam.
Ali, opet, eto nas tu... djece radi...
Ipak, ovogodišnji smještaj bih se usudila nazvati najboljim do sada, madraci su pristojni, u kuhinji se moeš okrenuti, pa čak i zaobić s nekim, ima i mali zamrzivač, ima i plin, ima i struja. I vrela voda. To jer na otoku koriste kišnicu, pa smiju grijati jako bez straha od kamenca. A to što ove godine lije kablovito, mnogo je pomoglo da ne slušamo savjete o redukciji i štednji, nego ponosni naputak da trošimo do mile volje. Iako, onaj mali njonjo je već stigao kroz nos procijediti da a zakaaaaj smo tako daleko od plaaažeeee... cijelih sedam minuta hoda... strašno nešto, uspjela sam se okupati jednom, napao me neki ružni grč u nozi, drugi dan me napao teški pms, od trećeg dana nadalje brojim ostatak ljetovanja u sobi u društvu vata i uložaka, sreća da mi godišnji traje 14, a ciklus samo pola od toga, druga polovica bi se mogla prozvati spašenom, mogla bih samu sebe nazvati spašenom, u jednom trenutku mi se učinilo da kasnim, što me natjeralo da si umislim kako bi bilo da dogodine moram otić u turizam gurajuć kolica i sve one prateće lelemente, i osisusebože, eto, ima i gore pokore od sedam dana ljetovanja, uf, lijena sam i grozna sam, i ovaj mali njonjasti njonjo mi strahovito ide na živce, grozno je to, ali eto... mužjak se i dalje hrabro bori s njim i njegovim strahovima od pomidora sa tanjura, mužjak jedri u klasi optimist i vjeruje da se svijet može uvijek promijeniti nabolje, ja sam više sve više i više ravnodušna, i puštam da se to sve kotrlja i lagano me nervira, samo onomalo, kad mi zaokuplja pažnju.
Trebalo bi znat uživat u svakom trenutku, trebala bih izdurat još koji dan dok se hormoni uravnoteže i sve će opet biti super i sve za pet.
Jaranskom turizmu uprkos...
Post je objavljen 11.08.2014. u 19:52 sati.