Milamajka je kupila novi stan u svojemu gradu, staroga je prodala jer je zgrada već zašla u neke kritične godine za cijevi i kanalizaciju, pa hajd, ovaj će joj sigurno dobro služiti za ostatak života. Valjda. Trebao bi. Stari stan imao je patinu i uspomene, novi nema. U njemu se uspomene trebaju tek stvoriti. Ali, novi je, ipak, taman pored stare sportske dvorane, u kojoj je milamajka provela mnoge godine mladosti trčeći naokolo za loptom i veseleći se životu sa najboljim prijateljicama, i to su joj, valjda, najbolje godine života, i njoj je smještaj novog stana, ustvari, skroz super. Meni je, zato, svejedno. Stan ko stan. Nov i sterilan. Kao bilokoji, bilogdjedrugdje u gradu.
Jedino, što, čudno, nikad prije nisam imala te porive, pored sportske dvorane postoji i muzička škola, i onda, kad u posjeti majci navečer ležim u krevetu, pa istovremeno čujem, i udaranje lopte, i povike sportaša, i lupetanje po klavijaturama, dođe mi da odem, prvo jednima, onda drugima, pa onda jednima i drugima, prosvijetljeno proročki, poručim da, deco, vežbajte, vežbajte i samo vežbajte, jedino će vas to jednoga dana, možda, spasiti od ove vukojebine.... Pa dobijem onda i sama taj neki neopisivi poriv, da, kad se vratim kući, pa da onda i ja krenem, tako besomučno vežbati, vežbati nešto i možda se spasim... u ovim godinama. Godine ne bi trebale biti škuža, jer drugog izbora ionako nema. Ne bi trebalo biti škuže uopće. Nikada.
Mladunče je u međuvremenu zašlo u krizne godine, počelo je skupljati one jedinice, a tek se treba upisati u neku srednju, bogata majka ga je opskrbila ajpedima, ajfonima, besnim laptopima, sa svim tim igračkama se zatvara u sobu pod izgovorom da uči, uči, nekim čudom, ocjene su sve gore i gore, otac mu radi sve više i više, snage, energije i volje ima sve manje, dok mladunče energije i volje ima sve više, e da bi ih oboje izmotavalo i izvrdavalo tamo negdje između loših ocjena, finih gadgeta, osjećaja krivice, vikend putovanja do Pariza i Londona i sporadičnih monologa o smislu života i veličini časti. Mladunče nema nikakve porive ni razloge da vežba, vežba i da se izvuče iz svoje situacije. Čak, štoviše, nema čak ni onaj osjećaj da može bilošto učiniti da se izvuče iz svoje situacije. Osim muljati o svojem trudu, i bežati u svoje igrice.
Ne znam koji mu je dio gori, taj što mu je muljanje sasvim dovoljno, ili taj što nikad nije dobilo potvrdu da svojim radom i trudom može stvari učiniti drukčijima, boljima, ili taj što vjerojatno ne mora ništa, jer mu je njegova situacija, ustvari, skroz fantastična i ne treba ništa bolje od toga. Nitko od njegovih vršnjaka nema sve te igračke, ni toliko putovanja po svijetu u nogama, nitko nema tako bogatu majku. Čime se tako bogata majka uopće može zaslužit? Ničime, rodiš se kao princ i ne moraš jednostavno, ništa. Možda, na nekoj razini, kad zamisliš da ti u životu sve pada pred noge, jer je to tako zacrtano u zvijezdama, možda to zbilja tako i funkcionira, svemir sluša i odgovara, veliju... svejedno, nekako, meni mi se najveć sviđa onaj osjećaj da možeš učiniti nešto, bilokada i bilogdje, samo treba vežbati, vežbati i ne prestati...
Post je objavljen 18.05.2015. u 12:24 sati.